Search

[Aspalathos]

SD A. J.

Livaju mnogi optužuju za neozbiljnost: što stoji iza njegovog sve lošijeg izvođenja jedanaesteraca?

Marko Livaja od povratka u Hajduk nije se susreo s ovolikim bijesom dijela hajdučke javnosti kao nakon poraza od Lokomotive.

Njegove 'poluškarice' u sudačkoj nadoknadi nisu uspjele ispraviti neuspješno izvedenu 'panenku' iz kaznenog udarca u 55. minuti, a mnogi su taj potez percipirali kao njegovu neozbiljnost. 'Panenka' ima smisla samo ako je se pošalje po sredini gola, jer onda vratar koji je već pao na tlo uglavnom nema šanse obraniti je. Livaja je, pak, poslao loptu u desnu stranu Čavlinina gola, a Lokomotivin vratar ju je obranio, jer je već tamo krenuo.

Mislav Karoglan nakon utakmice je rekao da je Livaji lopta prešla preko noge, ali sama Hajdukova desetka nije to komentirala u svojoj izjavi nakon utakmice. Bilo kako bilo, taj promašaj samo je jedna u nizu manifestacija njegovih problema s bijele točke s kojima se susreće u posljednje vrijeme, iako je dugo vremena bio nepogrešiv u izvođenju jedanaesteraca.

Postavlja se pitanje: gdje je pošlo po zlu?

Livaja je u AEK-u imao 3/3 s bijele točke, a onda je od dolaska u Hajduk pogodio 16 jedanaesteraca zaredom, uključujući onaj u raspucavanju u Superkupu 2022. protiv Dinama. Njih 12 je izveo sa svojim klasičnim zastajanjem i malim skokom prije udarca, dva s malo kraćim zastojem, a dva s klasičnim zaletom. Od tih 16 jedanaesteraca, vratari su 11 puta otišli u krivu stranu, a ona petorica koja su pogodila stranu, nisu imala šanse obraniti udarac.

Livajin način izvođenja jedanaesteraca tada je bio novotarija u našem nogometu. Riječ je o brzom zaletu na loptu nakon kojeg slijedi mali usporeni skok umjesto zadnjeg koraka. Na taj način izvođač remeti vratarevu percepciju svoje kretnje, a ujedno i prikriva namjeru, jer vratar ne može vidjeti njegovu stajnu nogu prije nego što ju on spusti na tlo.

Ono što je zanimljivo jest da je prvih šest jedanaesteraca izveo s mini skokom prije udarca i da mu vratari nijednom nisu pročitali stranu. Nakon toga je krenulo nadmudrivanje njega i protivničkih čuvara mreže, jer su ga neki vratari sve dulje čekali, a onda je on krenuo malo prilagođavati svoj pristup i miksati stilove.

Sve je promijenio 15. listopada 2022., kada je Hajdukov napadač promašio svoj prvi jedanaesterac u seniorskoj karijeri (prije toga nije bio precizan samo za hrvatsku U-20 reprezentaciju na SP-u 2013.). Igrala se 52. minuta utakmice u Velikoj Gorici, Livaja se zaletio, zastao, poskočio, ali Ivan Banić nije padao. Čekao ga je do zadnje milisekunde i onda uhvatio nisku loptu u svoju lijevu stranu.


Trenutak kad je Livaja promašio prvi penal u dresu Hajduka

To nije bilo prvi put da je neki vratar čekao Livaju do zadnjeg trenutka, ali lopta bi svaki put završila u mreži, jer bi Livajin udarac bio dovoljno dobar da bi ga vratar koji se bacio tek nakon šuta mogao obraniti. Ovaj put njegov udarac je bio loš i Banić je postao prvi vratar koji je najboljem igraču Bijelih obranio jedanaesterac.

Od tog trenutka pa do danas, Livaja je zabio 10 jedanaesteraca, a promašio njih čak šest, s tim da je onaj u pobjedi nad Varaždinom na Poljudu u četvrtfinalu Kupa (5:0) Zelenika skoro obranio. Pročitao je Livajinu namjeru i s dvije ruke došao do lopte, a ona se jedva otkotrljala preko linije u gol.

U tom periodu je čak devet jedanaesteraca izveo s klasičnim zaletom i šest sa zastojem, dok je na SP-u u Kataru u raspucavanju protiv Japana udarac s bijele točke izveo praktički iz hoda i pogodio vratnicu. S tim da treba naglasiti kako ga je vratar Shuichi Gonda pročitao.

U navedenom periodu vratari su Livaju pročitali u devet navrata, s tim da se pritom šest puta oslonio na klasičan zalet. Zanimljivo, kod posljednjih pet jedanaesteraca Hajdukove desetke vratari su bili uspješni u čitanju njegove namjere. Posljednji je bio Čavlina u subotu, kojemu je Livaja natrčao na loptu s kratkim zastojem puno ranije nego na samom zamahu, a onda poslao 'panenku' u stranu.

To inače nije prva Livajina 'panenka' u dresu Hajduka. Već smo je imali prilike vidjeti u razmaku od samo deset dana krajem 2022. Prvo je protiv Gorice na Poljudu poslao 'panenku' preko Banićeva gola, a onda ju je tada Osijekovom Ivušiću zabio. Oba puta poslao je loptu po sredini i imao klasičan zalet, iz vrlo jednostavnog razloga - mehanički je gotovo nemoguće izvesti 'panenku' nakon usporenog skoka na zamahu.

Objašnjenje pada efikasnosti Livajine neobične tehnike i njegovog sve rjeđeg korištenja iste identično je kao i u slučaju Jorginha, koji je zapravo pionir tehnike kojom se Livaja (sve rjeđe) služi.

Brazilski veznjak koji nastupa za talijansku reprezentaciju bio je gotovo nepogrešiv s bijele točke, ali što je više jedanaesteraca izvodio, vratari su ga sve bolje čitali, jer su ga s vremenom dobro izanalizirali. Sve više čuvara mreže ga je čekalo do posljednjeg trenutka, znajući da Jorginho u takvim okolnostima treba loptu udariti jako i što bliže vratnici, a to je bio rizik na koji je sve više njih pristajalo.

Jorginho je postajao sve nesigurniji s bijele točke, a onda je, kao i Livaja, počeo miksati stilove izvođenja i sve češće promašivati. Posljednji jedanaesterac izveo je u dresu Arsenala (uspješno) u studenom prošle godine i pritom se poslužio klasičnim zaletom. Prije toga se zadnji put prihvatio udarca s bijele točke prije godinu dana, u dresu Italije protiv Sjeverne Makedonije. Izveo ga je tehnikom s laganim skokom prije udarca, a Stole Dimitrievski je to obranio bez većih problema.

Livaja je uvježbao sjajnu tehniku, ali za svaku bolest se s vremenom pronađe lijek. Vratari su ga pronašli za Jorginha, ali i za Hajdukovog napadača. Bijeli više ne mogu računati na pogodak iz kaznenog udarca kao što su mogli u Livajinih prvih 16 izvedenih jedanaesteraca. Tada mu je uspješnost iznosila 100 posto, a u posljednjih 16 uspješnost mu je debelo ispodprosječnih 63 posto.

'Panenka' protiv Lokomotive samo je posljedica problema u kojem se našao u posljednje vrijeme.

[Aspalathos]

Index M.S.

Livaju napadaju zbog puta u Grčku. Zar bi trebao dva tjedna sjediti u sobi i plakati?

"DOK TITULA putuje prema Učkoj, ti ladiš jaja u Grčkoj. Livaja, ostani." Ova poruka osvanula je jučer u Splitu nakon što je supruga nogometaša Hajduka, koji je u 124 utakmice za klub zabio 72 gola i upisao 44 asistencije, objavila jednu vrlo normalnu fotografiju s putovanja u Grčku. Kasnije se pokazalo da navijačka skupina Hajduka nema veze sa spomenutom porukom, a za par dana svima će biti puno jasnije zašto je Marko Livaja uopće otišao na "sporno mjesto i odmor".

Razlozi njegova odlaska u Grčku zapravo su nebitni. Ma, nebitan je čak i sam Livaja, jer mogao je to biti bilo koji igrač bilo kojeg kluba i poanta bi bila ista. Navijači si previše uzimaju za pravo komentirati privatne živote igrača i određivati im što bi trebali raditi u svoje slobodno vrijeme. Sve dok ne rade nešto što ima utjecaj na njihove performanse na terenu, privatni život bi trebao biti baš to - privatni.

Nogometaš je prvenstveno plaćen da trenira, pazi na svoje tijelo i fizičku pripremu te, na kraju, odigra utakmicu. Rijetka su zanimanja gdje su radnici toliko izloženi kritici javnosti kao što su to nogometaši za ono što pokazuju na terenu. To je najpopularniji sport na svijetu, ali još je važnije da izaziva toliko emocija među navijačima kojima je utakmica bijeg od svakodnevnog života. Zato se rijetko kada uopće stvari realno komentiraju, nego su ovisne o konačnom rezultatu pa ako se utakmica izgubi, automatski se prelazi na floskule o tome da se netko nije trudio. Stvari se promatraju emocionalno, a ne racionalno.

Stvarno je bilo istovremeno smiješno i tužno gledati poslagane igrače Hajduka ispred tribine gdje im netko na megafon viče da se nisu trudili u porazu od Lokomotive. Igrači su dali svoj maksimum i poraženi su prvenstveno zbog nekoliko čistih pogrešaka i loših procjena. Pristup, trka i zalaganje bili su potpuno neupitni na toj utakmici.

Poraz je teško progutati jer se dogodio u najgorem trenutku sezone, a Hajduk je jednostavno morao pobijediti za održavanje realnih nadanja u naslov prvaka. Najviše se na udaru kritika našao Livaja zbog promašenog penala. On je taj penal izveo očajno i zaslužio je kritiku, ali pljuvačina koja se nastavila nakon toga samo je izljev vlastitih frustracija nad nekim tko klub vuče praktično sam nekoliko sezona.

Nakon utakmice Livaja je stao pred kamere i dao izjavu. Mnogi to ne bi napravili i sakrili bi se od javnosti, ali kapetan Hajduka nije to izbjegao, nego je stao ispred momčadi i preuzeo odgovornost za poraz. Tu priči o tome što Livaja radi nakon Lokomotive treba biti kraj. Igrači su dobili nekoliko dana odmora i, kad se vrate, kreće priprema za nastavak sezone. Neki od njih su se odlučili iskoristiti vrijeme i otputovati negdje, što je potpuno nevino i normalno.

Barem bi tako trebalo biti, ali navijači valjda očekuju da se Livaja zatvori u kuću i plače dva tjedna. Zbog poraza u nogometnoj utakmici trebao bi samo ležati u krevetu, zanemariti da je otac, suprug i prijatelj nekome te lupati glavom u zid jer nije uspio pobijediti. Takve standarde postavljaju ljudi koji su u 90 posto slučajeva radnici u nekoj firmi i nakon što im završi radno vrijeme rade što god žele, bez primisli o poslu, kako bi i trebalo biti. U suštini su samo licemjerni.

Slične stvari su ove sezone prolazili već Yassine Benrahou, Fahd Moufi i Vadis Odjidja-Ofoe. Oni su svoje slobodne dane koristili za putovanja, najčešće za posjet svojim obiteljima, ali očito bi im bolje bilo da to nisu pokazali na društvenim mrežama. Svaki put bi se u javnosti pojavili komentari kako ih treba biti sram što negdje putuju u svoje slobodno vrijeme umjesto da dodatno treniraju jer, eto, ne igraju dobro.

To su takve banalne gluposti, i zapravo je nevjerojatno što si ljudi dopuštaju komentirati na društvenim mrežama. Čak i Cristiano Ronaldo, koji je pojam igrača koji brine o svojoj fizičkoj pripremi na ekstremnom nivou, ponekad izabere biti na jahti i uživati u soku od brusnice umjesto da trenira.

Odmor je sastavni dio trenažnog procesa. Vremena kada se na pripremama trčalo do povraćanja daleko su iza nas, jer su treneri shvatili kroz učenje i iskustvo da je tako nešto kontraproduktivno. Još je važnija stavka u priči psihički odmor. Čovjek se ponekad treba malo maknuti od rutine i svakodnevice kako bi bio spreman za napore koji slijede. To bi trebalo biti tako normalno i shvatljivo svima, jer svi to prolaze u svojim životima.

Očito to nije svima jasno i normalno, jer nogometaše ne promatraju kao ljude, nego kao strojeve napravljene za njihovu zabavu i zadovoljstvo. Zato si uzimaju za pravo blatiti ljude koji rade nešto potpuno normalno. Livaja je ekstremni primjer toga jer mu se zamjera što je otišao u Grčku na nekoliko dana, a istovremeno se zaboravlja da je igrao utakmicu dan nakon smrti svog oca. Koliko bi vas tako nešto napravilo na svom poslu? Koliko bi vas dolazilo na posao dok ste bolesni i ozlijeđeni? Vrlo malo. Zato, kada sljedeći put nekoga kritizirate što radi u slobodno vrijeme, pogledajte se u ogledalo i zapitajte koliko ste zapravo nerealni i licemjerni.

[miro]

Zanimljivo da se javljaju navijači koji nikad nisu ništa postigli. Sad je Hajduk loš, pa bi on trebao radi toga ne zabavljati se i što više razmišljati o tom promašenom penalu? To je kontraproduktivno. 

Tko god radi bavi performansom na vrhunskoj razini bi mu rekao da ide odmoriti se i da zaboravi na taj penal čim prije.

Rulji palac dolje.

[miro]

Je li problem u Livaji?



Siječanj je 2021. Hajduk je u godinu ušao nakon niza od tri uzastopna poraza u ligi, od čega su dva bila protiv Varaždina i Gorice kod kuće. Općenito je tu polusezonu Hajduk odigrao ispod svake suvisle razine, s čak osam poraza u 17 kola, pri čemu je u tek dva navrata povezao pobjede. Momčad je bila na petom mjestu, sedam bodova iza četvrte Rijeke i mjesta koje vodi u Europu.

A onda je stigao on.

Iz današnje perspektive lako je zaboraviti kakva je točno bila percepcija Marka Livaje tog siječnja i koliko je malo ljudi bilo svjesno značaja njegovog povratka. Naravno, danas će svatko kazati da je točno znao kakva je to igračka klasa, ali tada je realnost ipak bila jako drugačija. Mnogi su ga se sjećali samo kao talenta koji je bio i nemirna glava od trenutka kad je naprasno otišao iz Hajdukove akademije, ispraćen nepodopštinama poput ljubljenja Dinamova grba; tu pubertetsku provokaciju evocirale su salve zvižduka kad se na Poljud one 2012. vratio kao igrač milanskog Intera u pretkolu Europa lige.

Međutim, malo tko je mario za njegovu karijeru između tih ukazanja u Splitu: bio je ocijenjen kao izgubljen, nediscipliniran i nekontroliran, a kao takav nije zavrijedio veliku pažnju. Bio je enfant terrible i te se stigme nije uspijevao otarasiti ni onda kad je zaista pronašao svoje mjesto u Ateni, gdje je predvodio AEK do titule prvaka nakon duge 24 godine čekanja. Trik-pitanje na koje će pasti svi oni koji se, od dolaska u Hajduk i svega što je napravio u klubu, zaklinju da su ga pratili po toj Grčkoj — a tu je i dosta kolega u pitanju — je eto, pozicija koju je igrao. Jer Livaja je te šampionske sezone bio ponajbolji igrač grčke lige primarno kao krilo, a ne kao špica.

Ali, ča je pusta Atena kontra Splitu gradu. Gradu u kojem najveće face za par dana budu štrace, i u kojem će vam svatko, od tipa sa zidića pa do tete u dućanu znati kazati sve što ne valja s vama, bez obzira na to čime se bavili. Pa eto tako i jedan Livajin promašeni jedanaesterac, nakon 72 gola i 33 asistencije u 129 (!) utakmica od tog siječnja 2021., sada od njega u očima raznoraznih komentatora služi kao dokaz da je i dalje to nepopravljivi mangup koji je došao u Hajduk kako bi se eto, postavio iznad kluba i radio što mu se sprdne pod svojim suncem, ondje gdje mu nitko ništa ne smije reći. Oni znaju kako se pucaju penali, iako su se isto tako oduševljavali kad ih je Livaja trpao nakon zaleta s poskokom, sve dok mu jednom Ivan Banić nije ušao u glavu obranom jednog takvog jedanaesterca.

Oni koji su te do jučer potezali za rukav kako bi im odao lokaciju omiljenog Livajina kvartovskog kafića i koje iz nekih drugih, njihovih kafića ne možeš ni batinom istjerati, sad znaju da Livaja tamo puši "kutije dnevno", da "aktivno odbija trenirati" i da "samo slijepcu" Marko nije debeo. Slijepa je onda očito i statistika, koja samo o utakmici protiv Lokomotive kaže da je Livaja, osim postignutog eurogola i još jedne savršene situacije koju je samom sebi složio, a koju je Nikola Čavlina sjajno obranio, imao pet osvojenih duela od devet u koliko ih se našao — s tim da su samo dva dosuđena prekršaja nad njim nastavak prakse otvorene 'sezone lova' na njega u domaćoj ligi — kao i jedno ključno dodavanje.

Ta ista statistika kaže samo za ovu polusezonu da je, iako načetog gležnja, u sedam utakmica koliko je odigrao zabio četiri gola i dodao na to dvije asistencije, i da je ta bilanca mogla biti i veća da nije bilo nekih, hm, poništenih golova po gostovanjima. Kaže i to da je Livaja i dalje na vrhu liste ligaških strijelaca s 10 golova, što je praktički četvrtina svih Hajdukovih golova ove sezone, da ima 12 kreiranih velikih prilika — četiri više od prvog asistenta lige Tonija Fruka — i da odašilje u prosjeku preko jedno i pol ključno dodavanje na utakmici te ima gotovo jedan i pol udarac unutar okvira gola po utakmici. I opet, te bi brojke bile sigurno još i veće da se ne pušta, blago rečeno, 'malo jača' igra nad njim.

Je li, dakle, problem stvarno u Livaji?

Nije stvar u tome da se Livaju ne smije kritizirati, nego u tome da uz minimum razboritosti lako ustanovimo kako njegove brojke ne opadaju, iako niz faktora podrazumijeva da bi to sasvim očekivano i mogao biti slučaj.

Prošlu je sezonu završio s 21 golom i 15 asistencija u ukupno 42 odigrane utakmice, s tim da je na proljeće upao u niz u kojem je u 10 odigranih utakmica, od Slaven Belupa prije točno godinu dana pa do završnog kola zabio svega dvaput, Šibeniku i Lokomotivi, uz pet asistencija. Usto je i tada promašio jedanaesterac, onaj u domaćem porazu od Rijeke, kad je također zabio tek utješni gol iz drugog penala. Ali tada očekivanja i nervoza nisu bili toliki da se lov na vještice sruši na čovjeka kojeg u tri godine niti jedan drugi igrač ne može zasjeniti učinkom; u Hajduku definitivno, a i na razini lige je dvojbeno je li itko u tolikom kontinuitetu producirao takve brojeve.

Problem je zapravo baš taj što je Livaja i dalje uvelike Hajduk i što se Hajduk ne može snaći i adaptirati na jasno formiran i dokazan plan igre koji ne uključuje njega. U terminalnoj fazi trenerske epizode koju je Ivan Leko imao na Hajdukovoj klupi grč i neinventivnost očitovali su se u podatku da se Livaju držalo predaleko od lopte, izoliranog i na vjetrometini. U drugom porazu protiv Rijeke, onom koji je minule jeseni zapravo bio uvertira u Lekin otkaz, Livaja se s loptom sastao svega 15 puta.

Nakon što je Mislav Karoglan vraćen na klupu, jedna od prvih stvari na koju se fokusirao bila je kako dovesti igru više do Livaje. I iako je taj plan davao ploda, s vremenom sve više djeluje da je on tek vraćanje težišta na sasvim suprotnu stranu: Livaja je, novim zvijezdama u ekipi unatoč, i dalje jedini pravi oslonac i ključni faktor. On će trasirati put do uvjerljive pobjede u Gorici kao što će riješiti i derbi gostovanje na Maksimiru ili u Osijeku, kad je Karoglanov Hajduk odigrao vjerojatno i najbolje poluvrijeme u njegovu drugom mandatu.

Tada se nije ni primijetilo da je Karoglan Livaju nominalno udaljio od gola, ali u toj je adaptaciji koja je bila izrazito pohvalna uoči pauze njen krajnji stupanj razvoja sada ostao nedorečen, ako uzmemo u obzir to koliko se paralelno prilagođavalo momčad tim novim individualnim uputama za najboljeg igrača. A to nije krivnja igrača koji i dalje producira odlične brojke nego ukočenog razvoja igre koji je ustupio mjesto ziheraštvu.

Je li Livaja, da je stvarno iznad kluba, mogao javno divljati i na Leku i na Karoglana? Je li Livaja, da je iznad kluba, i dalje mogao glumiti da je enfant terrible kao što je to radio u Grčkoj, gdje je u 147 utakmica nakrcao 51 žuti karton i pet crvenih?

Hajdukov problem nije Livajina navodna indolentnost ili neprofesionalizam, već to što se ne pronalazi načina kako da momčad više ne bude one man show, tri godine nakon što je stigao u momčad koja nije mogla stati u istu rečenicu s ovom današnjom. Stigao je kao čovjek koji je jednoj također impulzivnoj, pa i autodestruktivnoj sredini kao što je AEK donio tako dugo željenu titulu. Razlika je bila u tome što je na pohodu do te titule bio jedan od najbitnijih, ali nikako ne i jedini.

Hajduk je prošao dug put od tog siječnja 2021., ali opet, čini se, nedovoljan da bi nadvladao histeriju koja se po tko zna koji put pretvara u prepreku teže premostivu i od rivala u borbi za titulu.

[Aspalathos]

SD F.V.

Marku Livaji prijeti scenarij koji nije priželjkivao, da završi kao – Baka Slišković. Svaka sličnost nije slučajna

Ovo je trebala biti ta sezona za Hajduk. 'Bijeli' su na prvenstvenu stanku otišli kao jesenski prvaci, Onda su se u pauzi još priključili i Josip Brekalo, Ivan Perišić (doduše teško ozlijeđen), Laszlo Kleinheisler i Nikola Kalinić. Činilo je kako su konačno napravljeni svi preduvjeti da se naslov prvaka vrati u Split, prvi put nakon 2005. godine. Međutim, nekako s 'proljeća' taj san se počeo raspadati. Nekako usporedo s raspadanjem igre Hajduka.

Još od jadranskog derbija s Rijekom na otvaranju drugog dijela prvenstva, kada su na predstavljanju Brekala i Perišića na Poljudu svi oni kojima je Hajduk u srcu morali popiti (još jednu) gorku pilulu, sve je nekako krenulo naopako. A Hajduk nikako da spoji dvije-tri dobre utakmice. Da počne izgledati šampionski. Doduše, budimo iskreni, taj trend je krenuo još i na kraju jeseni s remijima kod Lokomotive i Dinama. No, ukupno je tada i dalje Hajduk bio u obećavajućoj poziciji pa se to nekako držalo za splet okolnosti, guralo pod tepih kao nešto što se može privremeno istrpjeti. Nagomilale su se i teške ozljede. Ranije ozlijeđenom Dariju Melnjaku priključili su se i spomenuti Perišić koji je svoju donio u dotu, pa Mihael Žaper. A riječ je o trojici igrača koji bi bili u idealnih početnih 11 ovog Hajduka. Sve se više počeo raspadati san o tituli.

Pa je opet malo dodatno izgubljen i fokus u aferi VAR. Koliko god motivi bili ispravni, ukazivanje na sramotno ponašanje sudaca, kršenja VAR protokola, pogotovo neujednačenost sudačkih kriterija u vrlo sličnim situacijama, kao da je i tu potrošena energija koja bi trebala biti pretočena na teren. Ne po prvi put, vidimo što se događalo u susretu s Lokomotivom. Hajduk umjesto da 'gazi', izgleda energetski prazno. Doduše, uglavnom i Dinamo. Jedino Rijeka zasad izgleda kao momčad za koju se, da se sada završi prvenstvo, može reći da zaslužuje naslov prvaka. Međutim, još je jedan cijeli prvenstveni krug pred nama, onaj zadnji četvrti, i svašta se još može promijeniti. Ništa nije gotovo.

Ipak, Rijeka uz veliku bodovnu prednost, četiri boda fore u odnosu na Hajduk i pet na Dinamo ('modri' imaju utakmicu manje), ima još neke velike realne i psihološke prednosti. Rijeka će oba velika derbija do kraja prvenstva i s Hajdukom i s Dinamom odigrati na svojoj Rujevici. Uz to u subotu kada se bude igrao derbi Hajduka i Dinama, dan prije Uskrsa, Rijeka je gost slabašnog fenjeraša Rudeša. Dakle, ne tko izgubi, nego tko ne pobijedi u derbiju na Poljudu vrlo vjerojatno ispada iz šampionske utrke. U slučaju poraza Hajduk bi vrlo vjerojatno zaostajao sedam, u slučaju remija šest bodova za Rijekom. Koja uz to zasad ima i bolji međusobni skor koji u slučaju istog broja bodova odlučuje o plasmanu na kraju prvenstva.

Pošlog tjedna obilježena je četrdeseta godišnjica spektakularnog gola Blaža Bake Sliškovića praškoj Sparti u 119. minuti uzvrata četvrtfinala tadašnjeg Kupa UEFA. No, nije ovo priča o fantastičnom Bakinom pogotku iz slobodnog udarca za prolaz Hajduka u 119. minuti. Ili ipak jest? Baka je legenda, ikona Hajduka. Jedan od rijetkih za koje će baš svi navijači Hajduka bez ikakve ograde reći kako je bio igračina, klasa. Pa i faca. Ali, po čemu se najviše pamti Sliškovića? Golovima Sparti, Torinu, onom tadašnjem vrataru Crvene zvezde Tomislavu Ivkoviću direktno iz kornera? Osebujnom pristupu nogometu. A gdje su igrački trofeji? Što je osvojio s Hajdukom? Jedan Kup Jugoslavije. Pa, uz dužno poštovanje klubu iz Mostara, toliko ih je osvojio i s Veležom! Titule prvaka – nula. Ne računamo onu trenersku u koju je mnogo toga ugradio makar kraj sezone nije dočekao na klupi. Zaradio je i lom noge prije SP-a 1982. godine...

U redu, bila su to vremena zapaženih nastupa Hajduka u Europi. Polufinale i četvrtfinale Kupa UEFA s današnjeg gledališta zvuče kao znanstvena fantastika. Ali i tu je tadašnji Hajduk kvalitetom mogao i morao napraviti više. Znate li možda još neku legendu Hajduka, idola navijača, nekog za koga svi navijači 'bijeli' redom kažu kako je igračina, klasa, pa i faca, a da nema osvojenu titulu prvaka? Svaka sličnost s Markom Livajom nije slučajnost.

Pamti ga se najviše po pozetima, čudesnom golu Osijekovom Ivici Ivušiću gotovo iz kornera, kako je kad da igra mali balun na ulici nadmudrio Dinamovog Dominika Livakovića... Obojica su pritom i što bi rekao Baka 'belaji'. Boemi, vole život. Zato ih navijači i dodatno vole. Da je Livaja bio sto posto fokusiran na nogomet, ne bi vrhunac karijere imao u ovakvom Hajduku, nego bi možda eksplodirao do kraja u Interu, umjesto u Las Palmasu bi možda igrao u recimo Atletico Madridu. Baš kao što je talentom i nogometnim znanjem Baka nakon Hajduka, Marseillea, zasluživao mnogo više od Pescare, a definitivno od Lensa, Mulhousea, Rennesa... Međutim, takav pristup najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu ne dopušta da do kraja pokažeš sve što bi mogao, niti da takva karijera potraje koliko bi trebala. I ne, nema ovo baš nikakve veze s onom 'panenkom', promašenim penalom Lokomotivi. To ništa ne mijenja na stvari.

I tu može Livaja nešto promijeniti. Prvo pogledati sebe u ogledalo i zapitati se, pa onda isto poručiti i suigračima. Svi se trebaju zapitati samo jedno. 'Kada budem imao 50 ili 70 godina, što ću pričati svojim unucima?' Ako treba, mora lupiti nogom u vrata svlačionice i reći: ,,Šta je ovo? Ljudi, šta radimo!?". On je lider, najbolji igrač lige, kvalitetom kapetan ove momčadi (neka nam se nominalni kapetan Lovre Kalinić ne naljuti). Livaja je pokrenuo ovaj Hajduk. Sada mora imati i mudrosti da ga pokrene i do konačnog cilja. Inače će i on biti 'samo' Baka. Idol, igračina, faca, ali...

[Aspalathos]

SD A.J.

Gattuso nije želio Livaju u vrhu napada, a on igra svoju najkompletniju sezonu. Detaljno smo analizirali razloge


Otkako je Marko Livaja stigao u Hajduk u zimu 2021. godine traje priča kako on nije pravi napadač nego 'desetka', a intenzitet forsiranja te priče fluktuira ovisno o rezultatima splitskog kluba i razini ovisnosti ekipe o Livaji u nekom trenutku.

Bivši sportski direktor Bijelih Nikola Kalinić prilikom svog predstavljanja decidirano je rekao da se traži klasični napadač jer je Livaja 'desetka', a istu stvar je ponovio i Gennaro Gattuso. No, napadača se nije uspjelo dovesti, a najbolji igrač Hajduka i dalje igra kao 'devetka'.

Ali ne samo da Bijeli zbog toga nemaju problema, već ekipa izgleda stabilnije i konkretnije nego što je izgledala u jako dugo vremena, a Livaja pruža svoje najkompletnije igre otkad se vratio na Poljud.

U čemu je onda stvar?

Trequartista
Livaja zaista nije klasičan napadač, ali nije baš ni 'desetka'. On je nešto između, ono što se u Italiji naziva trequartista. Riječ je o nečemu između klasičnog napadača i playmakera, dakle, igraču koji ima karakteristike 'desetke', ali koji je dosta ofenzivniji i agresivniji u fazi napada. Jedan od najistaknutijih primjera takvog tipa igrača je Romin velikan Francesco Totti.

Suprotno često prisutnoj percepciji, ta uloga nije ista stvar kao i 'lažna devetka'. Ne računajući Lionela Messija, koji je na svaki mogući način van konkurencije, primarni zadatak igrača koji su se u prošlosti stavljali u takvu ulogu (danas je to puno rjeđe), bio je sudjelovati u izgradnji napada i biti "na usluzi" ofenzivnijim suigračima.

Zbog toga bi u takvim ulogama često viđali veznjake koji nisu poznati po svojim golgeterskim sposobnostima, već koji bi svojim spuštanjem po loptu osiguravali brojčanu nadmoć u veznom redu. Možda najpoznatiji primjer toga bio je Cesc Fàbregas u dresu Barcelone i španjolske reprezentacije.

Livaja se nerijetko spušta duboko po loptu kako bi osigurao brojčanu nadmoć u centralnoj zoni i pomogao svojoj ekipi osigurati progresiju napada, ali to nije jedini njegov zadatak. Dapače, ove sezone se manje nego ikad spušta duboko na centar ili čak na svoju polovicu. I dalje je on glavni playmaker, samo sada uglavnom daje zadnje dodavanje u protivničkoj trećini, kao što smo to mogli vidjeti i protiv Lokomotive.







Sjajan početak sezone
Hajdukov najbolji igrač nakon 11 kola ima već pet asistencija u HNL-u (samo Dinamov Martin Baturina ima više), a njegovih osam postignutih golova znači da je izravno sudjelovao u 13 od 20 pogodaka svoje ekipe ove sezone.

S tih osam golova nalazi se na vrhu ljestvice strijelaca, a činjenica da postiže pogodak svake 123 minute govori da je dovoljno efikasan i kao najistureniji napadač. Livaja je oduvijek imao odličnu tehniku zbog koje bi bez problema mogao biti 'desetka', ali istovremeno predobru završnicu i igru u protivničkom šesnaestercu da bi bio samo 'desetka'.

Kada mu se protivnički igrač zalijepi na leđa, ne može mu oduzeti loptu, u duelima je u najmanju ruku prosječan po standardima klasičnih napadača, a pregled igre, sposobnost funkcioniranja u uskim prostorima i s malo vremena na lopti na elitnoj su mu razini.

Primjer toga kako on kao najistureniji napadač omogućava suigračima ulaske po dubini i stvaranje viška mogli smo vidjeti i u Koprivnici, kada je s igračem na leđima finim dodirom proslijedio Diallov ubačaj u prostor za Kalika, koji je zajedno s Biukom stvorio višak u odnosu na Belupovu zadnju liniju.





Livaja je s jednim pogotkom na svake 123 minute skoro na razini svoje prve pune sezone u bijelom dresu (2021./2022.), kada je bio najbolji strijelac HNL-a s 28 pogodaka i imao prosjek od jednog gola na svakih 106 minuta. No, tada je puno izraženije nosio cijelu momčad na svojim leđima, dok je ove sezone dojam kao da su njegovi pogotci i asistencije dijelom produkt i momčadske izvedbe, a ne isključivo njegove individualne kvalitete.

Indikativan je podatak da ove sezone u prosjeku ima manje dodira s loptom po utakmici nego u ijednoj dosad, a postavljenoj tezi u prilog ide i činjenica da je u prvih šest prvenstvenih kola izravno sudjelovao doslovce u svakom pogotku, dok je nakon pobjede na Maksimiru nad Dinamom (1:0), udio njegovih izravnih sudjelovanja u sljedećim pogotcima pao na 42 posto.

Zašto je to važno?
Zato što je taj derbi u Zagrebu bio prekretnica za Gattusovu momčad, jer su neuvjerljive predstave Bijelih prerasle u dominantne izvedbe na krilima kojih su došli do prednosti od šest bodova u odnosu na Rijeku i sedam u odnosu na Dinamo. U tom periodu doprinos Livaje je ostao isti, ali se povećao onaj ostalih igrača koji sve manje djeluju kao statisti u njegovom filmu.

Kao važno hipotetsko pitanje u priči oko dovođenja novog napadača i spuštanja Livaje na 'desetku' nametnulo se i ono hoće li zbog toga Hajduku patiti obrana. Naime, Livaja jako rijetko sudjeluje u fazi obrane u stopostotnom obujmu - što zbog toga što mu je energetski to prezahtjevno, s obzirom na potrošnju u fazi napada, što zbog voljnog momenta.

Ali Livaja ove sezone u fazi obrane doprinosi kao nikada ranije, pogotovo u visokom presingu, a situacija iz 49. minute utakmice protiv Lokomotive, kada se nakon pogrešnog dodavanja Biuka sjurio niz pola terena i oduzeo loptu Vranjkoviću, pokazala je na koliku je žrtvu spreman.

Hajduk ovo ljeto nije doveo napadača i Livaja je i dalje nominalno 'devetka', a momčad izgleda nikad bolje i on sam djeluje kao da bi mu ovo mogla biti najbolja sezona u karijeri. To je dokaz da, kao što to obično biva, kada imaš kvalitetnog igrača, nije važna njegova nominalna pozicija nego samo da mu se osiguraju adekvatni taktički uvjeti i omogući da radi ono što najbolje zna.

Ako će Livaja biti taj koji će se spustiti u međuprostor i podvaliti idealnu loptu za suigrača koji utrčava u prostor, onda je manje bitno je li taj igrač napadač, krilo ili veznjak, kao što je i manje bitno je li on nominalno 'devetka' ili 'desetka'.