Search

[miro]

Na današnji dan prije 28 godina Hajduk je izgubio u četvrtfinalu LP od Ajaxa koji je te sezone otišao do kraja

Ajax se na svom youtube kanalu prisjetio događaja:

To četvrtfinale LP najveći je hrvatski klubski nogometni uspjeh od samostalnosti.

15. ožujka 1995. Ajax – Hajduk 3:0
Amsterdam – Olimpijski stadion. Gledatelja 42.000.
Strijelci: 1:0 Kanu (38), 2:0 F. de Boer (42), 3:0 F. de Boer (73).

Ajax: Van der Sar - Reiziger, Rijkaard, Blind, F. de Boer - Seedorf (od 76. Bogarde), Finidi, R. de Boer - Litmanen, Kanu (od 72. Kluivert), Overmars.

Hajduk: Gabrić - Vuica, Štimac, Hibić - Peršon, Meštrović, Asanović, Pralija, Praženica - Jurčec (od 67. Rapaić), Erceg (od 51. K. Vulić).


Kakva je to ekipa bila!

[Aspalathos]

BUDIMIROVA DICA
Igrači se bacaju među navijače, hajdučka rapsodija na kultnom stadionu! Prisjetite se detalja te divne dortmundske noći

Sjećanje na Dortmund. Ehhh... Koliko? Već godinu dana je prošlo!? Ma nemoguće... Takva je otprilike bila naša reakcija. Na što? Baš na činjenicu da je od veličanstvene pobjede Hajdukovih juniora u četvrtfinalu Lige prvaka mladih prošlo točno godinu dana. Bilo je to 15. ožujka 2023. Mjesto radnje: velebni Signal Iduna Park ilitiga Westfalen, kako vam drago. 'Slobodna' je bila na licu mjesta, svjedočila čudu koje je Marijan Budimir kreirao sa svojom 'dicom'.

Drugačije i nije moglo. Brzo su Nijemci shvatili da su tribine pomoćnog terena u njihovom kampu u Brackelu premalene. Nakon vaganja, odluka je pala – igrat će se na kultnom zdanju Žuto-crnih. Značilo je to samo jedno – invaziju hajdukovaca! I bilo je ih je, itekako. Njih 5.000 zagospodarilo je tribinama. Domaći im ni izbliza im nisu mogli parirati. Ma nisu ni pokušavali.

A onda se dogodilo! Roko Brajković je ubacio, krasno 'zavrnuo', a Mate Antunović se vinuo u zrak i trznuo glavom za vodstvo Hajduka. 'Eksplodirao' je Westfalen, erupcija oduševljenja prolomila se legendarnim stadionom. Toliko decibela na tom se mjestu inače može čuti samo kada igraju njihovi seniori.

Opjevali smo taj gol. Antunović je postao junak trzajem u stilu velikog Didiera Drogbe. Poslije utakmice je i kazao kako mu je baš on jedan od uzora. No, nisu se domaći nakon toga predali. Izjednačila je Borussia i bilo je jasno kako nas očekuje raspucavanje s bijele točke.

'Cojones'! To je najkraći, a vjerojatno i najbolji opis načina na koji su Bili tići izvodili jedanaesterce. Neumoljivo, bez respekta, sportski prgavo. Borna Buljan 'skinuo' je taman jednoga koliko je trebalo. A Hajduk je u polufinale poslao Ante Kavelj. Zamislite koja je težina bila na njegovim leđima. No, pospremio je loptu iza leđa Borussijina vratara kao da to radi svaki dan. A nije. Barem se tako kleo trener Budimir koji je pričavši o tome da penale vježbali nisu. I neće.

Godinu dana je prošlo, ali uspomene su još svježe. Sjećamo se i mi svakog detalja, svake važne situacije s te utakmice – pripreme u press salonu, izlaska na tribinu čuvenog stadiona, stava Hajdukove dice, fanatične podrške s tribina, veselja u svlačionici dok smo čekali na izjave u 'mixed zoni', razgovora s predsjednikom Lukšom Jakobušićem... A onda i 'odiseje' koja nas je zadesila pri povratku u Split. Štrajkovi i otkazani letovi tri su dana u Njemačkoj pretvorila u šest.

Toliko se toga odvilo u toj divnoj dortmundskoj noći. Budimirova generacija juniora zlatnim se slovima upisala u povijest Hajduka. Ni slutili nisu da to ni blizu nije bio kraj. Toliko toga već je bilo za njima, ali najbolje je tek dolazilo.

Navijači su 'prekrižili' Nyon i prisilili UEFA-u da završnicu preseli u Ženevu. Čudo! A onda i pobjeda nad Milanom i veliko finale. Tuga se zaboravila već iste noći. Ostao je samo ponos.

BVB, kratica je za Borussiju Dortmund. Ali mi smo napisali: Budimirova dico, BVB – Bog vas blagoslovio za sve što ste napravili. Ovo je Hajduk! Zanosu nije bilo kraja. Osjećaj se lako vrati i danas, godinu dana poslije...

Popis junaka

Evo i početne postave s te, sada već legendarne utakmice: Borna Buljan, Niko Đolonga, Mateo Jurić-Petrašilo, Marko Capan, Mate Antunović, Jere Vrcić, Roko Brajković, Šimun Hrgović, Tomislav Arković, Duje Reić, Ante Kavelj.

Na klupi su bili: David Fesjuk, Noa Skoko, Domagoj Begonja, Nino Duić, Krešimir Nazor, Niko Pavić, Marin Ćalušić.

Trener: Marijan Budimir

Pomoćni trener: Zvonimir Milić

Analitičar: Lucijan Vukoša

Trener vratara: Ivica Roguljić

Kondicijski trener: Ante Jurić

Ekonom: Boris Punda

[miro]

Na današnji dan prije 44 godine odigrana je legendarna utakmica protiv HSV-a

Splitski ogled Hajduka i Hamburgera tog 19. ožujka 1980. imao je sve ono bitno za ostati mitskom utakmicom u kolektivnoj memoriji nogometne hajdukologije.

Bio je to najprije sudar dva velika znalca i konkurenta , dva trenera kapitalca Ivića i Zebeca koji su ranijih godina smjenjivali jedan drugog na hajdukovoj klupi kraj Stare plinare, a obojica će ostaviti neizbrisiv trag u europskom nogometu , pa i kao tvorci velikih Ajaxa i Bayerna, te osvajači europskih nogometnih liga i kupova...



Bila je to najposjećenija nogometna priredba u Splitu do tad. Novi stadion, preko 55000 gledatelja, Dalmacija na nogama. Hajduk igra uzvratnu utakmicu doma, treba stići samo jedan gol prednosti protivnika. Konačno se može rješiti prokletstva i kompleksa Saint- Ettiena i PSV-a , kad su se velike pobjede na domaćem terenu u gostima rušile kao kule od karata.

Imali smo i našeg čovjeka u redovima suparniika. Iku Buljana u to vrijeme jednog od najboljih europskih defanzivaca, koji je profesionalno odigrao odličnu utakmicu, šta je godinama zamjeravano od strane dijela navijača, pa i nekih novinara, ali naš Iko igrao je i postupio pošteno, onako kako je jedino mogao i znao. Sićam se fotografije objavljene godinama kasnije, Šure i Iko izlaze sa terena, a Iko skinuo majicu, prijatelj Tomo mi govorio : " Vidi ga kako je jak i to bez teretane u to vrime.."

Ta srijeda imala je i svoj oproštaj,žal i tugu, jer sutradan je u vojsku odlazio naš kapetan i ikona Ivica Šurjak, kao naš zadnji dodir sa " Zlatnom generacijom", koja je ruku na srce ispisala najuspješnije stranice našeg kluba. Govorilo se da će Šurjaka pustiiti iz vojske odigrati moguće polufinale , ali sve je to djelovalo daleko i neostvarivo..

Vratit će se Šure za jedanaest utakmica pri kraju sljedeće sezone i postići šest golova u toj svojoj zadnjoj sezoni u Hajduku, što mu nikad nije dovoljno ni valorizorano, našem najdražem igraču, u to doba velikoj europskoj klasi.
Svaka drama pa tako i ova naša u toj poljudskoj večeri imala je i svoga tragičara. Ovaj put u liku našeg mostarca Bore Primorca, vrhunskog tada modernog i pouzdanog stopera, danas dobrog i uspješnog voditelja hajdukove nogometne Akademije.

Vremeplov sjećanja
Nakon što su bijeli u hladnom Hamburgu pokazali ne samo da se mogu nositi sa tada najjačom europskom momćadi , več da smo poraženi grubom sudačkom greškom nakon preočitog faula nad našim golmanom Pudarom i da smo imali nekoliko šansi za pobjedu( samo Zlatko Vujović imao je četiri šanse, od toga dvije stopostotne uz udarce Šurjaka i Krstičevića), u Splitu, Dalmaciji i gdje god ima hajdukovaca sve je bilo u znaku uzvrata.

Karte su na poljudskim blagajnama planule za tren, a tako i na staroj trafici -suvenirnici ispred nekadašnjeg doma Hajduka.

Srića šta sam bio mali pa nisam još kao godinama kasnije morao po karte mojim Baškovođanima jer neznam ni ja kako bih.

Moja mama, fina gospođa i poznata splitska učiteljica u školi " Lučac" nas je na sportskoj sekciji raspoređivala na mali nogomet " Ko je Hajduk, ko Hamburger" Naravno svi smo htjeli biti Hajduk.
Na dan utakmice pred crkvom Gospe od Zdravlja klekla je veća grupa navijača Hajduka pjevajući " O Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu"

Milicajci su samo promatrali i oni su se izgleda nadali našoj pobjedi i Božjoj pomoći prolazu u četvrtfinale...

Nije me vodilo na utakmicu , kao gužva, kao mal si , kao radio apelira da se dica ne vode .
Ćača Jure išao je na istočnu tribinu sa rođakom Frankom , koji će desetak godina kasnije položiti život za Domovinu, a ja sam utakmicu gledao preko TV- a sa susidom Ankom priprostom , al jako pametom ženom i koja je nogomet razumila bolje od nekih današnjih trenera.

Pun stadion u do tada neviđenoj atmosferi, stotine bijelih zastava. Hajdukovci elegantni, prvi put u novim eriminim dresovima onim sa plavim koletom i obrubom na rukavima , šteta što se taj stil nije duže zadržao, Hajduk je bio moderan, svjetski, jedini u biivšoj ligi imao bi dresove stranih proizvođača sportske opreme( i o tome ćemo jedan drugi put) , što je mnogima tada bilo nedostižno. Na sjevernu tribinu donesen je čak i jedan kapsil na kojem je simbolično pisalo HSV. Saznat ćemo godinama kasnije, unio ga je kolega Ozren Maršić tada još nije bio novinar, već golobradi navijač.


 
Ivić je postavio momčad Pudar na golu,

Iskusan zadnji red Mužinić, Rožić, Primorac, Zoran Vujović, u vezi Krstičević, Šurjak, Gudelj, Đorđević i u napadu Zlatko Vujović i tada mladi Davor Čop izvrstan u igri glavom, što je i dokazao te večeri izvrsnom asistencijom za drugi gol.
Ušli su kasnije Šalov i Maričić.

Već u trećoj minuti hladan tuš na Poljudu.

Nakon fatalne greške Bore Primorca, Hrubesch je doveo goste u vodstvo od 1:0, sada su nam trebala tri gola za prolaz.

Ali Poljud gori, trese se sve i čeka se gol preokreta. I končno Zlatko Vujović taj naš strašni i moderni napadač, kojem smo ostali i dužni neke aplauze, za 1:1 u 21. minuti.

I onda par minuta kasnije jedaesterac na Šurjaku.

" Kapetanski sam uzeo loptu i krenio prema bijeloj točki , penal je bio na meni, nije baš uputno da jedanaeterac izvodi igrač na kome je napravljen, ali htio sam pucat. Ivić je vikao s klupe, neka Boro puca " rekao nam je Ivica Šurjak.

Želio je veliki trener vratiti u igru svoga miljenika Boru Primorca, pouzdanog modernog stopera onako Ivićevskog i do tada nepogrešivog izvođaća jedanaesteraca. Bilo bi 2:1, Poljud u deliriju i bili bismo nadohvat našeg sna , ali njemački vratar Kargus brani, susida Anka viće ispred televizora "Ajme meni , dobar je ovi njijov branilac"
Boris Mutić govori u eter " Ova utakmica ima i svog tragičara - Boru Primorca"

Boro kao Shakespeare
Hamburger je poveo 2:1 , potkraj prvog poluvremena i na odmor umjesto s vodstvom bijelih idemo sa vodstvom gostiju.
Sad nam treba još tri gola za prolaz, ali svi mislimo da se može.

U svlačionici drži " katedru" Ivić i više mu od pomoćnika dobri naš Špaco Poklepović...

Početkom drugog poluvremena izvanredni u toj utakmici Boriša Đorđević izjednačava na 2:2. Igra se sada samo na jednu branku, onu Hamburgerovu. Šure po naputku Ivića probija ovaj put kroz sredinu, na krilima su Krstičević i Đorđević. Primorac je prekomandiran u špicu , volio je Ivić te moderne rošade, bio je veliki trener, ispred vremena.



"Strašna je to bila utakmca , atmosfera, sve.. Nesretno smo ispali, bili smo bolji , jako blizu prolazu, nadigrali smo Nijemce pogotovo u drugom poluvremenu. Hamburger je napravio samo tri šanse iz kojih smo primili dva gola." reći će nam Dražen Mužinić.

Kazetu s te utakmice davno mi je posudio školski kolega, novinar Dava Perić, a ja je prosljedio Ivici Mornaru u njegovoj punoj igračkoj snazi, kad bi je gledali kasnije , mi smo navijali kao da još uvijek možemo proći.
No vratimo se. Primorac je u napadu, opasan, opsada je pred Kargusom, deseci šansi. I Hajduk vodi 3:2, golom tog istog Bore Primorca u 86. minuti, za našu možda najveću , al sigurno najtužniju pobjedu.

Nazvali smo Iku Buljana.

" Kada je Hamburger u kojem sam tada igrao na izvlačenju parova četvrtfinala u Rimu izvukao moj Hajduk, direktor Netzer hvatao se za glavu , u Hamburgu je bila jaka zima te godine , čak smo išli na pripreme u Bordeauxu. Nisam igrao u prvoj utakmici zbog tek preboljelog hepatitisa. Tu utakmicu na prepunom Poljudu igrao sam stopera jer su nam dva standardna stopera bila ozljeđena.
Drago mi je da ste primjetili da u toj utakmici nisam napravio niti jedan prekršaj, što je za moju poziciju na terenu bilo nevjerojatno. Odigrao sam korektno i pošteno u svom poslu", kazao je Iko Buljan.

U nekadašnjoj hajdukovoj suvenirnici na Rivi, tamo ispred koje će Armando kasnije u drugoj polovici osamdesetih novaćiti novu generaciiju Stare Torce, na zidu je godinama stajala velika fotografija prepunog sjevera sa te utakmice.

Utakmica je to koja je odredila put naših nogometnih života, slavlja, tuga, ponosa i snova dice sa sjevera, kad smo preko noći odrasli i prestali biti djeca, "te noći kad su nas stigle potjere sudbine" jer te smo noći prestali vjerovati u bajke.

" Hamburger" je fundament splitske nogometne bohemije, one iz "Gage", " Zele" i " Holcera" koja nas je i priko ćaća odredila, pa sve do zadnjeg šanka uz jadransku magistralu , svakog našeg malog mista .., Rafo je još bio u Dugopolju...

Godinama se po Splitu pitalo onako sjetno "A di si bija protiv " Hamburgera"...



Utakmica je to koja u biti nikada nije ni završila...

Nikada više nismo tako trčali protiv vremena, kao te zadnje četiri minute na Poljudu , kad je ono veliki Tomislav Ivić ustao sa klupe prema korner zastavici vičući Damiru Maričiću našem " Jerkoviću za siromašne" kako ga ja Slaven prozvao ," Makica, Makica" objašnjavajući kako izvesti posljednji poljudski korner u toj epskoj utakmici.

Taj posljednji korner i centaršut za skok za sva vrimena, skok genearcije i na terenu i tribinama, skok kojeg još čekamo...

Šurjak će već sutra biti u vojsci u Ljubljani, njegovi smeđi uvojci doći će pod škare nekog kasarnskog brice i tako u nepovrat otići duga kosa našeg odrastanja, Šure kao Samson , Mužinić će na kraju sezone u engleski Norwich, Luketin u francuski Sochaux, , a Borišu Đorđevića kupit će isti taj Hamburger u kojem se neće baš naigrati već će sreću potražiti u obližnjrm St Pauliju...

Dugi će predvodnički odraditi navijanje sa sjevera, pred odlazak u Australiju, donoseći na novi stadion dušu momaka "sa divjeg istoka" Staroga placa, ostavljajući Prli da obnovi Torcidu največu , najbolju i najstariju navijačku skupinu u Europi.

Trener Ivić otići će u belgijski Anderlecht gdje ga je već čekao Luka Peruzović , da od velikog begijskog napravi veliki europski klub. Na hajdukovu klupu sjesti će Biće Mladinić, da konačno pokaže da je ne samo najveći hajdukov filozof već i dokazani trenerski bard.

Čekao se Slišković...

[Aspalathos]

Dan nezaboravnog lukavstva Doktora Bake




Na današnji dan prije 40 godina Hajduk je u četvrtfinalu Kupa UEFA svladao prašku Spartu sa 2:0, u iznimno dramatičnom dvoboju, kojega je odlučio lukavo izvedeni slobodan udarac Blaža Sliškovića u 119. minuti.
Česi su dvoboj sa Splićanima označili prekretnicom u želji za povratkom ugleda njihova nogometa na europskoj sceni. Momčad Sparte je 26 dana bila na turneji po Srednjoj i Južnoj Americi i pripremala se za ovaj ogled. Sparta je osvojila turnir u Venezueli pa su igrači češke momčadi s optimizmom dočekali susret s 'bijelima'.

Prva utakmica je završila rezultatom 1:0 za Spartu. Pred oko 36.000 gledatelja na stadionu Letna strijelac je bio Ivan Hašek u 50. minuti.

Momčad je 'kartonirana' u Pragu, u uzvratu 'bijeli' nisu mogli računati na Zlatka i Zorana Vujovića te Branka Miljuša, a u zadnji čas ozlijedio se i Dušan Pešić.

Splitski uzvrat dočekan je u posebnoj atmosferi. Hajduk je ostvario rekordan prihod s jedne utakmice u povijesti kluba, a prodane su 48.082 ulaznice. U Splitu su se prisjećali dana kad je klub tek osnovan, u čemu je i Sparta imala bitnu ulogu jer je kao poznati europski klub 25. i 26. srpnja 1914. godine dva puta gostovala u Splitu. Tada je prvi put Hajdukova uprava odlučila tiskati plakate kojima poziva gledatelje na utakmicu. Česi su tada bili bolji, pobijedili su sa 1:0 i 3:0.

Točno 70 godina kasnije, 21. ožujka 1984., raširile su se bijele zastave na Poljudu, grmjelo je sa svih strana. 'Bijeli' su od starta odlučno krenuli nadoknaditi prednost Čeha iz prve utakmice. Uspjelo im je to već u 18. minuti.

Strijelac je bio Ivan Gudelj. Iako je tim zgoditkom odveo Hajduk u produžetke i ostavio ga u utrci za polufinale, samo oni najzagriženiji fanatici prisjetit će se tih trenutaka dvoboja s Pražanima.

Naime, lukavstvo i genijalnost Blaža Sliškovića udarilo je trajni pečat ovoj utakmici. Bljesku Doktora Bake za sva vremena prethodila je Gudeljeva akcija, njegov prodor po lijevoj strani u kojemu je zaustavljen prekršajem.

Slišković je uzeo loptu, svi su očekivali centaršut, ali Doktor Baka je pucao direktno prema vratima i lopta je odsjela u mreži. Golman ju je stigao samo okrznuti i uslijedilo je veliko slavlje na Poljudu. Hajduk je ušao u polufinale Kupa UEFA-e.

Nakon utakmice Spartin trener Ježek ključnim je označio neiskustvo svojeg vratara Olejara te naglasio kako bi njegova momčad sigurno išla dalje da je imao Zorana Simovića na vratima.

Hajduk - Sparta 2:0

SPLIT, 21. ožujak 1984. – stadion na Poljudu. Gledatelja 50.000. Sudac: Valentine (Škotska). Strijelci: Gudelj u 18. i Slišković u 119. minuti.

HAJDUK: Simović, Cukrov, Šušnjara, Gudelj, J. Čop, Rožić, Z. Vulić, Slišković, Jerolimov (Da. Čop), Ćelić, Prekazi.

SPARTA: Olejar, Bielik, Straka, Hašek, Ščasny, Berger, Denk, Chovanec, Griga, Calta (Jarolim), Prohaska (Skuhravy).

[Aspalathos]

Povijest kao motivacija: na današnji dan prije 69 godina Hajduk je ostvario najveću pobjedu protiv Dinama svih vremena

Uvijek i iznova i nikad nas neće štufat: na današnji 3. travnja i to 1955., dakle prije 69 godina Hajduk je ostvario najveću pobjedu protiv Dinama svih vremena, 6:0 je bilo i to u Maksimiru.

Dinamova najveća pobjeda kontra Hajduka bila je 5:0 i to u kupu, u Maksimiru, slavili su ,,modri" i sa 5:1 pod Marjanom, na Starom placu u Splitu, ali šest komada samo je Hajduk uvalio u međusobnim susretima, na današnji dan 1955...

Povijesna je to utakmica koje se sjećamo svake godine, obnovimo sjećanja na detalj, kako je kod stanja 6:0 za Hajduk Vladimir Beara obranio penal Lavu Mantuli u 72. minuti i kako je Hajduk spriječio Dinamo da zabije makar počasni gol, a budući da je 6:0 za ,,bijele" bilo već u 69. minuti, jasno je da su posljednjih dvadesetak minuta (nije onda bilo sudačke nadoknade vremena) digli papučicu s gasa, smanjili žestinu...

Uvijek se spominjemo kako je u trenutku totalne Hajdukove dominacije, a Dinamove depresije u trenutku Vladimir Geza Šenauer – sija na balun!

Nesportski gest inače dragog mu Geze razljutio je Franu Matošića, najvećeg Hajdukova kapetana svih vremena, pa je potrčao prema Šenaueru, a Geza se brzo pridigao i utekao da ga Frane ne dohvati:

- Da san te uvatija, dobija bi dobru škopulu – vikao je Frane.

Geza se malo zaigrao, ponijela ga briljantna predstava, a Frani se ta Gezina parada nimalo nije svidjela.

A da je predstava bila baš velika lako je naslutiti, premda je danas sasvim malo živih svjedoka koji su prije 69 godina bili na Maksimiru među 40.000 nazočnih, kako je napisano.

Zarana se dalo naslutiti kako će derbi važan i za konačan rasplet na ljestvici, dramatično prevagnuti na stranu gostiju iz Dalmacije. Koje je pak predvodio, pogađate, nenadmašni Zagrepčanec Bernard Bajdo Vukas.

Počelo je brzim udarom, Vukas i Joško Jole Vidošević u 7. i 12. minuti postavili su već vodstvo ,,bijelih" na 2:0, a Sulejman Sula Rebac u 32. je povisio na 3:0.

Priča je bila završena, Dinamu se tada, kod 3:0 vodstva ,,bijelih" ozlijedio Branko Režek i budući da onda nije bilo prava zamjene, neko vrijeme je statirao, te se u drugom dijelu utakmice uopće nije pojavio na terenu, Dinamo je igrao s igračem manje, s desetoricom. U nastavku Vidošević (57), Rebac (66) i Vukas (69) dodali su još po jedan gol za 6:0, da bi onda, rekosmo, The Great Vlad, Vladimir Beara obranio kazneni udarac Mantuli i sačuvao mrežu čistom. Dodao je i svoj obol veličanstvenom rezultatu.

Bio je to završni čin trilogije titula prvaka ,,bijelih" 1950., 1952. i 1955., te labuđi pjev terceta Frane, Bajdo i Beara koji se ubrzo raspao. Osula se Hajdukova šampionska generacija pedesetih.

Veliki Vladimir, Beara, ode u Crvenu zvezdu, Bajdo uskoro u Bolognu (odakle će priskrbit repetitor na Kozjaku da se u Splitu i dijelu Dalmacije moglo gledati talijanski tv-program i pratit njegove rezultate i poneku snimku utakmica), a Frane Matošić je ubrzo objesio kopačke o klin i dao se u trenere i funkcionere.

Potom je Vladimir Geza Šenauer otišao zbog studija u Beograd i pristupio je beogradskom BSK-u (kasnijem OFK Beogradu), a Sulejman Rebac, gonjen nostalgijom vratio se u svoj Mostar, doduše tek u rujnu 1957. Tog jutra uoči utakmice s Partizanom na Starom placu nije bilo Repca. Funkcioneri Hajduka naprosto su našli prazan stan u tadašnjoj ulici Prvoboraca (ranije Tartaglinoj, danas Zvonimirovoj) gdje je Sula stanovao. Zov zelene Nerteve, miris behara i pjev sevdaha sa Starog mosta vratio je Repca među njegove ,,rođene". Uoči petog kola te jeseni pokupio se i otišao, a Hajduk je onda tu utakmicu protiv Partizana kući izgubio sa 1:3. Zanimljivo, samo dva kola ranije svladali su ,,bijeli" Dinama u Splitu čak sa 5:1, pa izgubili u Novom Sadu od Vojvodine 1:2, što je bio i posljednji nastup Repca za ,,Hajduk".

Inače, Vukas je iz Bologne poslao na dar automobil Nikoli Radoviću, lijevom beku Nidži. Bio je to luksuzni dvosjed ,,Borgward Isabella", a Radović je s njim imao pegulu, doživio prometnu nesreću i slupao svoje skupocjeno vozilo  na splitskoj cesti, danas bismo rekli Poljičkoj, na potezu od Vojne bolnice prema groblju. Udario je u vojni kamion JNA američke marke ,,James". Pisalo se tada da je Radović vrludavo vozio sa svojim dvosjedom, a videći ga, vojnik-šofer golemog ,,Džejmsa"  zaustavio je snažni kamion. Svejedno, Radović se u njega zabio. Od ozljeda dugo je Radović bio u bolnici, te odsustvovao s terena. A bio je pravi lijevi bek/krilo, doveden iz titogradske Budućnosti, osvojio je i srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1956. godine u Melbourneu, zajedno sa suigračima hajdukovcima Zlatkom Papecom i Jolom Vidoševićem.

Nije bio jedini koji je dobio darove po odlasku Vukasa u Bolognu. Bajdo je osim Radoviću ,,Borgward Isabelle", poslao još ekskluzivnih poklona. Centarfor Zlatko Papec dobio je na dar ,,vespu", a Božidar Soldo ,,lambrettu", ali korpulentni, popularni i omiljeni maser Soldo nikad nije na nju sjeo. ,,Lambretta" je ostala u skladištu pokraj svlačionice na Starom placu, pokisla i zarđala, a da nikad Božo s njom na cestu nije izašao.

Daleko smo otišli od osnovne priče, pa da se vratimo i priopćimo sastave Dinama i Hajduka s tih 0:6, tog 3. travnja 1955., pred 40.000 gledatelja na Maksimiru. Sudio je Života Vlajić iz Beograda, a evo sastava:

Dinamo: Kralj, Šikić, Crnković, Režek, I. Horvat, Mantula, Čonč, Lipošinović, Osojnak, Ž. Čajkovski, Dvornić.

Hajduk: Beara, Kokeza, N. Radović, L. Grčić, D. Grčić, Luštica, Rebac, Vukas, F. Matošić, Vidošević, Šenauer.

Dakle, da ponovimo, kod 0:3 Dinamov Režek se ozlijedio, statirao neko vrijeme i u drugom poluvremenu nije ni ušao na teren, Dinamo je ostao s desetoricom, zamjena nije bilo. U 72. minuti Beara je obranio kazneni udarac Mantuli.

Strijelci za povijest bili su: 0:1 Vukas (7), 0:2 Vidošević (12), 0:3 Rebac (32), 0:4 Vidošević (57), 0:5 Rebac (66), 0:6Vukas (69)

[Aspalathos]

25.04.1984.

PRIJE 40 GODINA HAJDUK ODIGRAO JEDNU OD NAJVEĆIH UTAKMICA Legendarni vratar: "Pokojni Biće je govorio 'Svi ste vi nogometaši, al meni trebaju igrači'"

Hajduk je bio na korak do finala Kupa UEFA, ispao je od Tottenhama

Na današnji dan prije 40 godina Hajduk je odigrao jednu od svojih najvećih utakmica. Na londonskom White Hart Laneu Hajdukovci su golom Hazarda iz slobodnog udarca u 7. minuti eliminirani pred samo finale tadašnjeg Kupa UEFA.

No idemo opet malo vremeplovom sjećanja.

Hajduk je te sezone, u tada jakom Kupu UEFA, nakon što je prošao rumunjsku Universitate, mađarski Honved, niški Radnički i Špartu iz Praga, o čemu smo već pisali, došao do polufinala. Važno je napomenuti da su po tadašnjim pravilima u Kupu prvaka igrali samo prvaci europskih zemlja, tako da je tu mogla zalutati i koja slabija momčad, dok su u Kup UEFA išle po tri, čak četiri momčadi iz najjačih europskih liga i stvarno je bila brutalna konkurencija.

Hajduk je između Nottingham Foresta i Anderlechta, izvukao londonski Tottenham.

Da, dragi čitatelji, u tom smo društvu bili, Split je gorio i stvarno smo bili možda nikad bliže osvajanju europskog trofeja.

Te sam godine počeo po Torcidi. Po Splitu i medijima krenule su priče o dolasku strašnih engleskih hooligana, koji su taman u to vrijeme počeli sijati strah po Europi, što će godinu dana kasnije, nažalost, rezultirati teškom tragedijom na Heyselu, nakon koje će britanska premijerka Margaret Thatcher donijeti rigorozne zakone, a nakon kojih će engleski hooligani postati mirni kao bubice.

Mi smo tada još bili "ale aleaši", malo smo ipak njegovali mediteranski stil navijanja, tako da nam je najavljeni dolazak engleskih navijača u Split bio itekako zanimljiv.

Onda su se mediji raspisali da će biti smješteni u Sinju i Trogiru, kao da ih se drži dalje od grada i eventualnih nereda, a i da se na južnoj tribini grade posebne rešetke za opasne hooligane.

Englezi su na kraju došli kao agencijski gosti, većinom ozbiljniji ljudi, samo je par navijača nešto izvodilo po pljusku na zapadnoj tribini koji je tog dana zapljusnuo Split.

I došao je Tottenham predvođem Archibaldom i Robertsonom, šverceri su danima ranije pokupovali karte, pa ih pred utakmicu nudili po cijeni, pa čak i ispod cijene. Što zbog toga, što zbog kiše koje je padala čitav dan kao iz kabla (govorilo se: "englesko vrijeme, odgovarat će Englezima"), Poljud i nije bio skroz pun, ali je na Sjeveru bila strašna atmosfera.

Utakmica se igrala u 20 sati u noćnom europskom terminu, išao sam s prijateljima Dinom Baldasarijem i Ćamilom, obukao Frankovu Lewis jeans jaketu, da djelujem malo "stranski" i navijački. (Spitfireice će doći tek kasnije u urbanu navijačku modu, jesmo ih se nanosali po "Yachtu" i " Hollywoodu").

U Splitu zbog ozljede, a kasnije i u Londonu nije mogao igrati Zlatko Vujović, tada naš jedan od najboljih napadača u Europi.

Po običaju u velikim europskim utakmicama, hladan tuš na samom početku jedanaesterac za goste i 1:0 za Engleze. Čak je naš tada veliki vratar Zoran Simović, po autoru ovog teksta možda i najbolji kojeg je gledao, obranio taj penal, gol su nam uvalili nakon "odbijanca".

Nazvali smo Zorana Simovića, veza nam je bio prijatelj mu i kum Sina Brzović, susid mi s Meja i legenda splitskog malog baluna, drago mu je bilo.

"Sina je moj 'brat', Split mi je ostao u najdivnijem sjećanju, pratim Hajduk preko Arene, dobar je golman Lučić, ali momak ne može sam, ove godine je dosta uloženo, trebali smo biti bolji. Volio sam živjeti u Splitu, dobio sam bio i stan na Splitu 3, predivnom kvartu, došli smo Pešić i ja 1980., trbuhom za kruhom, još sam u kontaktu s puno prijatelja, nedavno sam i dres Galatasaraya poslao u Split. Dočekali su me Biće Mladinić i Pere Nadoveza, to su bili 'šjorovi' to su bila gospoda, nisu oni bili 'glumci' kao ovi današnji treneri koji šetaju uz aut liniju, ali kad bi oni s klupe ustali, mi bismo se na terenu preispitivali tko je nešto pogriješio. Sjećam se da bi nam pokojni Biće govorio 'Svi ste vi nogometaši, al meni trebaju igrači' - u Splitu smo Tottenhamu trebali dati tri, četiri gola, dominirali smo čitavu utakmicu, imali smo ih. Dobri moj Vojo Kačić, trener vratara mi je govorio: 'E da si mi došao sa 17 godina, napravio bih od tebe svjetsku klasu'", kazao je Simović.

Naš legendarni Ivan Gudelj, nesretno je igrao rukom u kaznenom prostoru, sudac je pokazao je na bijelu točku, autor ovog teksta gledao je to iz blizine sa sjevernog stajanja.

"Dali su nam gol tek iz trećeg pokušaja, obranio sam penal, pa udarac, tek iz trećeg pokušaja me matirao Falco. A legendarni Mladen Delić vikao je offside! Nije bilo offsidea, Rožić je bio iza mene.

I išlo se u London, optimistično, kako i priliči manirima velikog kluba, doduše hendikepirani bez već spomenutog Zlatka Vujovića i Sliškovića.

"Tada u Londonu, prvi put sam zaplakao nakon neke utakmice, ostao je žal, moglo se u finale, pa i do samog osvajanja Kupa UEFA-a."

I imate na YouTubeu, strašnu igru Hajduka, Pere Nadoveze, u crveno-plavim dresovima na londonskom White hart laneu, odličnu utakmicu dao je Đevad Prekazi i mrtva šansa Dušana Pešića u zadnjim minutama.

Osvojen je kasnije Kup, u finalu protiv ljutog rivala Crvene Zvezde."

"Potpisao sam te se sezone za Nottingham Forest", ali nisam mogao dobiti licencu za englesku ligu, na kraju su uzeli belgijskog reprezentativnog vratara Preud'hommea, htio me Sporting i još neki europski klubovi, a ja se vratio na pripreme s Hajdukom. Proradila je opet splitska veza pa me Tomislav Ivić preporučio u Galatasaray."

Podsjetili smo ga kako su se tada na vratima bijelih izmjenjivali Pudar i Simović.

"Pudar je bio moj cimer i prijatelj, znao sam da je on šest godina mlađi i perspektiva kluba, nije bilo konkurencije među nama, nego kolegijalnost i istinsko prijateljstvo", kazao je.

Ta sezona i taj veliki uspjeh čak je u splitskim sportskim kuloarima proglašena neuspješnom jer se mislilo da se moglo više pa je na Poljudu došlo i do smjene trenera.

Slijedio je Euro u Francuskoj?

"Bio sam tada prvi golman reprezentacije bivše države, ali bilo je tu svašta, prodalo se tu pet, šest igrača, recimo Luku Peruzovića, tada jednog od najbolji europskih obrambenih igrača s kojim su izborene kvalifikacije nisu ni vodili na Euro."

Eto bilo je to jedno sjećanje na jednu veliku sezonu, kada smo u Londonu bili bolji od Tottenhama, i kad smo bili blizu napraviti nešto veliko.

I uvijek nas je nekako pratio taj Tottenham, još davne 1967. kad je generacija Vukčevića, Holcera, Nadoveze i Bukle Hlevnjaka izgubila 4:3, ali pokazala što je splitski balun i pljeskom je ispraćana s travnjaka.

...Ili kad je u Linzu 1991. u jeku Domovinskog rata, Hajduk predvođen Štimcem, Gogijem Vučevićem, Koznikuom, Mornarom, eurogolom Marija Novakovića pobijedio Engleze s 1:0.

[Aspalathos]

SD S.A.

Velika priča o prvoj reklami ikad koja se probila na hajdučka prsa, s tim je natpisom jedini gol dao - Alen Bokšić

Bio je to baš poseban događaj, nešto što bi graničilo kao da sad Hajduk – postane prvak. Toliko je to bilo čudo neviđeno!

Možda smo pretjerali, ali Hajduk je već ponio primjerice maskirni, crni, dres boje lavande, pa zlatni i na kraju zeleno-tirkizni dres kao treću garnituru i to (više) nije čudo, ali da postane prvak, e to bi baš bilo ugodno iznenađenje za pristalice "bijelih". Čudo jedno kako mu to nije uspjelo lanjske ili pak ove godine, ne znaš koje je sezone bio bliže, sad ili lani, pa opet ništa, čekaj tovare dok trava naraste.

E, ali ovo o čemu vam sada pričamo, bilo je baš čudo.

Hajduk, naime, onda kao ni danas, nije imao para. Valjda je to tradicionalno, da se samo sjetimo doba kad se užgala klupska baraka/dom na Starom placu ne bi li se iskamčilo novac od osiguravajućih društava iz Zagreba, Beograda i Ljubljane.

Uvijek fali novca i trebalo se dovijati na razne načine, a bijeli dres, neokaljan još reklamama, bio je podatno mjesto da se proda i time se barem nešto "crkavice" priskrbi klubu...

HAJDUČKE PRSI
No, kako će hajdučke prsi, tj. grudi podnijeti reklamu? Bio bi to udarac na tradiciju, kad na svetom mjestu bijelog dresa, što čisto jedro simbolizira, ima mjesta samo i isključivo za grb. Pa sad bio on sa šahovnicom ili petokrakom, to je sveto bijelo mjesto, nevino i čisto i trebalo je ostati zauvijek neokaljano...

Istodobno, jedan Dinamo, rado je prodavao svoje modre grudi, pa su se na njima kočoperile reklame tipa Ledo ili Croatia baterije. To Croatia baterije, bilo je posebno intrigantno. Bez obzira što vi danas mislili, u doba jugoslavenskog jednoumlja, ili kako bi neki pomislili zatiranja svega hrvatskog, ime Croatia nije bila zabranjeno, postajalo je osiguranje, cigarete, a i baterije tog naziva. Croatia baterije bile su na glasu kao danas Duracell, dugovječne, a Dinamo ih je rado na svojim dresovima reklamirao.

Ako nije bio Ledo, stavili bi – Croatia baterije. Dinamo i Croatia (baterije), bila je to spretna poruka s kraja šezdesetih, u doba maspoka i hrvatskog proljeća.

Hajduk se opirao i opirao, poput Barcelone, dugo, dugo. Neće reklama na hajdučke grudi!

Ipak, sila zakon mijenja. U drugoj polovici osamdesetih počeli su snažnije puhati vjetrovi ne samo nacionalnog nego i kapitalističkog predznaka. Nije više bilo te svetinje koju ne bismo za izdašnu svotu neophodnog novca mogli – iznajmiti. Prodati je teška riječ. Iznajmiti.

Dolazak Kolje Marasovića na čelo Hajduka, socijalističkog kapitalista, ako ga tako možemo nazvati, funkcionera što ga jest iznjedrio Savez komunista, ali je imao svježe, tržišne ideje (kasnije poduzetnik u svojoj firmi Jagmar), pomogao je da se razbiju tabu-teme. I da Hajduk - konačno i napokon - istrči ususret svježem kapitalu.

Kolja Marasović donio je preokret i glede poimanja Hajdukova dresa.

'JA ĆU PRVI'
Zašto da se hajdučke grudi ne iznajme? Da sponzor ipak nešto "zamrči" na svetom bijelom dresu? I to masno plati? Dapače!

Evo ja ću to prvi napraviti, reče Kolja Marasović i – rečeno bude učinjeno.

Tajila se zamisao Hajdukove vrhuške, a za pionirski pothvat stremljenja socijalističkih funkcionera kapitalizmu, odabran je hrvatski derbi. Gostovanje kod Dinama u Zagrebu, u travnju 1988. godine, bilo je obavijeno velom mistike.

Marasović, inače direktor Brodospasova Rezališta imao je suradnike i prijatelje u Željezari Split, tamo u Kaštelima, gdje je stolovao i gdje su bile obje firme. S funkcije direktora Brodospasova Rezališta odgovorni iz Partije dali su mu ujedno da volonterski rukovodi Hajdukom i spašava ga. Da mu bude "brodospas" i spriječi da bijeli brod ode u "rezalište".

Morao je Kolja sredit nesređeno stanje, nakon eksplozije suzavca u studenome 1987. I sredio je da za – neodređenu sumu dinara – na grudima Hajduka osvane natpis – Željezara Split!

E sad, nije to mogao biti neki izdašni sponzor. Bilo je to jednokratno probijanje leda. Sigurno da je kapnulo nešto novca u uvijek žednu klupsku blagajnu, ali prije svega to je bio putokaz da više ništa neće biti isto, kao što je nekad bilo.

A i što bi se reklamirala Željezara?! Samo u nas kupite brokve i vide?! Nitko nema takvu gvožđuriju, samo mi?! Šalu na stranu, ali bilo je sve to samo kao Sputnjik da poleti: probni let u neistraženo carstvo tržišta. Reklama, nego šta!

Bilo je baš uzbudljivo, bio je utorak pred utakmicu, 19. travnja i čekalo se u kafiću - kojeg više nema - blizu ulaza na stadion, koga će to trener, Bugar Ivan Vucov, povesti na put za derbi te srijede u Maksimiru.

Zanimljivo nam je spomenuti kako smo, vaš reporter za Slobodnu, a kolega naš Ante Vuković za Sportske novosti, iščekivali vijesti. I u to je stigla dojava, jer oduvijek je bilo "špijuna" i bit će ih, kako se na dresove nešto prišiva, stavlja...

Često je baš to područje kod svlačionica neuralgična točka gdje cure informacije, pa i u ta doba, bez interneta i mobitela, u kafiću kojeg više nema, dolazilo bi se do friških pikanterija i novitadi.

Što se događa?! Ima bit da stavljaju reklamu na dres, odjeknulo (nam) je poput groma iz vedra neba.

DO PISAĆEG STROJA
E sad, nije se moglo stavit odmah na internet, nego samo pravodobno domoći se redakcije i pisaćeg stroja/mašine, pa da se vijest otiska za prva izdanja. Da vijest ne zakasni.

Ante i ja smo se pogledali, znali smo da zakasniti ne smijemo. A što piše, pitali smo se, neće valjda stavit na prsi - Rezalište? Ne, ubrzo smo dokučili, bit će to Željezara Split.

Ante naš, Vuković, danas je između ostalog i predsjednik Nadzornog odbora košarkaškog kluba Split i autor knjige o hrvatskim olimpijcima, a davno je izišao iz žrvnja novinarstva i posebice pritiska svakodnevnog raportiranja. Međutim i danas, na omiljenoj nam destinaciji na Gripama rado se s Antom sjetimo tog bitnog detalja naših karijera. Hajduk će staviti reklamu. Eureka, kao da smo otkrili da se Zemlja okreće. Bilo je vrijedno nagrade, koju, eto, nismo dobili.

Čini vam se smiješno, ali to je bila baš epohalna vijest.

Hajduk je sa Željezarom na grudima izvukao velikih 1:1, gol je dao Alen Bokšić za "bijele", poravnao je u u 81. minuti, a Slobodna je donijela komentar iz pera Zdravka Reića "Željezni momci Ivana Vucova".

Ubrzo će se prvotimci Hajduka zasititi trenera i serijom slabih igara i rezultata prouzročiti smjenu velikog Bugara. Nikako im se nisu sviđale "ruske" metode Ivana Vucova, njegovo brže, više, jače, a svaka sličnost s današnjom, prohujalom sezonom, sve je samo ne slučajna.

Onda je stigao novi, prvi pravi sponzor, tehnički (tada se nije zvao sportski) direktor "bijelih" Jurica Jerković poentirao je svoje veze iz Švicarske i poduzetnici Willy Jezler i Urs Baumann u firmi pod skraćenicom JEBAG (Jezler – Baumann Geselschaft) donijeli su 900.000 švicarskih franaka godišnje i dvogodišnji ugovor sponzorstva. Bio je to definitivan i potpun iskorak u novo. S tim novcem Hajduk se pomogao, ali ipak nije uspio, premda je htio i poduzeo korake angažirati Dejana Savićevića i Predraga Mijatovića, obojicu nogometaša titogradske/podgoričke Budućnosti.

ODRIJEŠITI KESU
Žarko je Jerković želio, driješio kesu, ali nije uspio. Savićević je rekao kasno ste se javili, već sam se obećao Crvenoj zvezdi, premda je kufer para bio otvoren u restoranu Arkada na razgovorima. Mijatović je pak sa svoje strane pristao i sve dogovorio i pare kao predujam uzeo, ali je kasnije pod pritiskom Partizana odustao i vratio sav primljeni crni novac "bijelima", sve do zadnjeg pfeninga. Rekoše mu iz Partizana, jesi li ti lud, iz Budućnosti u Hajduk, pa ti ne znaš što se sprema (to su u Beogradu mislili na rat, op. a.). A što nam je Peđa sve potvrdio u mnogim razgovorima i intervjuima u danas čestim dolascima u Split, u okviru Sportskih igara mladih čiji je ambasador.

Jure Jerković je tada, pod okriljem Kolje Marasovića i uz pomoć spretnog funkcionera Paška Viđaka doveo rezervnu postavu pojačanja, vrijedne igrače tipa Rade Tošića, Zvjezdana Pejovića, Nikole Jerkana, Gorana Alara, Igora Jelavića...

JEBAG se pak nije tako reklamirao na dresu, objasnili su Švicarcima njemačkog govornog područja da bi na našem jeziku bilo nakaradno staviti JEBAG na dres, pa su našli firmu Vitakraft, hranu za kućne ljubimce, a što je Hajduk nosio na dresu u idućem razdoblju.

Hajdukov dres ujedno je postao sve skuplji. Na finalu kupa 1990. oborit će se tadašnji klupski rekord, Hajduk je jednokratno iznajmio dres (Jezler i Baumann su to dopustili). Tadašnji direktor "bijelih" Zdravko Reić dogovorio je reklamu Castrol. Motorna ulja su se reklamirala na dresu u finalu Kupa protiv Crvene zvezde (0:1), za sumu od 50.000 njemačkih maraka što je za jednokratnu upotrebu bila pozamašna svota, prije 34 godine. A već iduće sezone nastupila je na scenu neovisna Hrvatska i novi, kapitalistički zakoni. Reklama na dresu postala je nešto notorno, svakodnevno, najnormalnije u novom društveno-političkom uređenju.