Nakon ispadanja u kupu i poraza od Rijeke unutar samo nekoliko dana, za Hajduk je jasno da će završiti sezonu bez trofeja. Gorak je to osjećaj ostavilo svim simpatizerima Hajduka jer su “Bijeli” većinu sezone proveli na prvom mjestu, da bi u finišu upisali četiri uzastopna poraza te pretvorili svu stečenu prednost u gotovo nenadoknadiv zaostatak.
Naravno, odmah se postavlja pitanje tko je kriv i na raznim portalima i društvenim mrežama mogu se pronaći brojni komentari kako su navijači i udruga “Naš Hajduk” najveći krivci za lošu sezonu. No, što se pod tim točno misli? Po pitanju navijača govori se o nezdravom odnosu između igrača i navijača jer zahtjevna splitska publika stvara mentalne grčeve ekipi, a po pitanju udruge “Naš Hajduk” govori se da odluke donosi “ulica” i da na taj način klub ne može funkcionirati normalno i da se takva nestabilnost pretače i na igrače.
Uloga udruge Naš Hajduk
Što se tiče udruge “Naš Hajduk”, već dugo vremena ima brojne pobornike i protivnike. Protivnici govore da svojim djelovanjem udruga šteti poslovanju Hajduka jer se upleće u rad kluba. Na koji način? Nikad to nije bilo definirano, ali pretpostavljamo da to znači da se odluke u klubu ne donose bez odobravanja udruge Naš Hajduk.
Pa krenimo s analiziranjem tih pretpostavki. Što se tiče udruge “Naš Hajduk” i rada kluba, to je, kao prvo, jasno definirano. Članovi odabiru Nadzorni odbor kao skupinu sposobnih ljudi koji će nadgledati rad kluba i odabrati najbolje ljude za aktivno vođenje kluba – Upravu. Predsjednik Uprave je ujedno i predsjednik kluba, a predsjednik kluba odabire najbolje ljude za vođenje sportske politike kluba – sportskog direktora i trenera. Kako bi se omogućio neometani rad u klubu, a onemogućilo nepotrebno uplitanje, Nadzorni odbor ne može smijeniti sportskog direktora i trenera, već može smijeniti predsjednika ako smatra da ne radi najbolje poteze za klub. S druge strane, Nadzorni odbor se odabire svake četiri godine kako bi imao neometan rad i kontinuitet, a njega odabiru članovi kluba koji su se registrirali. Zadnji odabir je bio 2022. godine, kad je više od 80 000 aktivnih članova imalo pravo odabrati ljude koji će voditi klub. Iz ovog se jasno vidi da je sustav upravljanja Hajdukom vrlo demokratski i transparentan, jer svatko s članskom iskaznicom ima pravo na glas, čime se onemogućuje da jedna frakcija ne preuzme kontrolu.
Kako onda uopće možemo reći da “ulica” vodi klub? To bi značilo da se klub vodi populističkim mišljenjem, odnosno da se odluke donose kako se navijačima prohtije. Ali je li to zapravo istina? Da je, onda Valdas Dambrauskas ne bi dobio otkaz, i ako već je, ponovno bi dobio posao jer miljenika Torcide se već dugo zazivalo, ali se čini da je između Dambrauskasa i bivšeg predsjednika Lukše Jakobušića bila “pukla ljubav” i da litvanski stručnjak više neće biti trener dok je Jakobušić na čelu jer neko vrijeme je bio slobodan ali predsjednik se odlučio ipak dati povjerenje Karoglanu. Nadalje, tijekom ljetnog prijelaznog roka zazivala su se brojna imena poput Rebića, Rakitića, Džeke, Bašića, Mora i sličnih, a u Hajduk su došli Dajaku, Dolček, Žaper, Trajkovski, što zasigurno nisu imena o kojima su navijači sanjali. Konačno, sama smjena predsjednika Jakobušića je izazvala jako puno negodovanja jer je bivši predsjednik uživao veliku podršku među navijačima, tako da je odluka o smjeni dočekana sa šokom i nevjericom. S druge strane, netko bi rekao da je predsjednik smijenjen jer se okrenuo protiv navijača u izjavi u kojoj ih je osudio nakon nedavnih nereda na tribinama i da ga je to koštalo posla. Ali time argument da ulica vodi klub samo postaje “posvuduša” koja se koristi za bilo kakvu odluku koja se ne razumije.
Ipak, ona druga strana spektra, ideja da klub funkcionira bez ikakvog mišljenja navijača, ne može držati vodu. Nogomet se igra radi navijača i naravno da će klub zanimati što navijači misle. Klub želi da što više ljudi dolazi na svaku utakmicu na stadion i da su odnosi na toj relaciji što bolji. Danas poduzeća neće izbaciti proizvod na tržište bez da su odradili fokus grupe u kojima su dobili feedback, pa čak i neki filmski studiji će napraviti testnu projekciju filma da izmjene scenarij ako publika inicijalno nema dobru reakciju. Toliko je danas bitno imati podršku ljudi koji će konzumirati vaše proizvode i usluge. Tako i u sportu, mišljenje navijača je bitno, ali navijači s razlogom ne upravljaju klubovima, već se za to traže staloženi ljudi koji logikom, a ne emocijama, donose odluke. Osim smjena trenera i nedostatka smjene kad je bilo potrebno, rad Hajduka proteklih godina bio je zadovoljavajuć. Ako netko smatra da udruga Naš Hajduk vlada iz sjene, onda mora uzeti i dobre i loše strane koje idu s time. Loša strana je da će Hajduk završiti sezonu bez trofeja, ali dobra stvar je da je Hajduk dvaput u zadnje dvije godine osvojio kup Hrvatske. To nije uspio nikad od osamostaljenja, pa čak ni s generacijom koja je sredinom devedesetih igrala četvrtfinale Lige prvaka. Zadnjih nekoliko sezona time ulazi u najsvjetlije trenutke novije Hajdukove povijesti. Kome pripisati taj uspjeh? Ne možete s jedne strane reći da su igrači donijeli trofeje, a onda s druge reći da isti ti igrači ne mogu snositi odgovornost za ovu sezonu jer je kostur isti, a momčad još vrjednija. Stoga, udruga Naš Hajduk i neuspjeh ove sezone nema nekakvu bitnu relaciju.
Uloga navijača
Prebacimo se na navijače – koji su argumenti za to? Jedna od alarmantnih stvari je činjenica da je Hajduk ove sezone od ukupnih 55 bodova uzeo 28 u gostima, a 27 kod kuće. Do nedavno, nogometne utakmice odlučivale su se na temelju gola u gostima u slučaju neodlučenih ishoda u kup-sistemima više od pola stoljeća, upravo zato što su ekipe ostvarivale veliku prednost na domaćem terenu te se igranje na vlastitom stadionu smatralo prednošću. Za Hajduk je to ove sezone ipak nedostatak jer su na domaćem terenu ostvarili čak 5 poraza u 15 utakmica, koliko recimo ima i Istra koja je na osmom mjestu ljestvice. Za usporedbu među konkurentima za naslov, Rijeka je do sada upisala samo jedan poraz kod kuće, a Dinamo dva. S druge strane, Hajduk je praktički cijelu sezonu proveo kao najbolja gostujuća momčad, te su još uvijek formalno na vrhu, iako trenutno Rijeka i Dinamo imaju utakmice manje.
U ovoj priči već ima nečega, pa smo radi toga malo analizirali situaciju. Hajduk već dugi niz godina ima uvjerljivo najveću posjećenost na stadionima u HNL-u. Konkurenciju je zadnjih nekoliko godina ostavio za duplo, ali ova sezona je podignula letvicu nevjerojatno visoko. Prije dvije sezone Hajdukova prosječna posjećenost na domaćim utakmicama bila je 12 tisuća gledatelja, prošle sezone je to naraslo 15 tisuća, a ove sezone nevjerojatnih 22 tisuće posjetitelja, a stadion je bio rasprodan 4 puta, što se godinama nije dogodilo. Odličan završetak prošle sezone dao je nadu navijačima da je klub spreman za najviše ciljeve, a početak sezone im je to i potvrdio. Hajduk je u prvom kolu porazio Dinamo, zatim u idućem kolu Rijeku te je upisao još tri pobjede za jedno od najboljih otvaranja prvenstva koje pamte. Mnogi su već proglašavali Hajduka prvakom, a svi su htjeli biti dio priče u kojoj Hajduk osvaja povijesni naslov nakon gotovo dva desetljeća čekanja i letvica je bila postavljena izrazito visoko. Pritisak na igrače je bio velik. Pogledali smo malo prošle sezone i vidjeli da postoji određena korelacija između broja članova i uspjeha u domaćim utakmicama.
Primjerice, u sezonama 2015./16. i 2016./17. Hajduk je za liderima prvenstva na kraju zaostajao po dvadesetak bodova. U prvoj od tih sezona naslov je uzeo Dinamo, a Hajduk je od ukupnih 61 bod doma ostvario 35 bodova, a u gostima 26. U drugoj promatranoj sezoni Rijeka je uzela naslov, a Hajduk od ukupnih 69 bodova doma uzima 39, a u gostima 30. Godinu nakon toga, u sezoni 2017./18. Hajduk je napokon konkurentniji i završava sezonu sa samo 7 bodova zaostatka, što znači – interes za Hajduk se povećava i broj gledatelja raste s 8-9 tisuća u prethodnim sezonama na 12 tisuća, a s interesom raste i pritisak. Hajduk je tu sezonu završio s 66 bodova, od čega je 32 skupio kod kuće, a 34 u gostima. Te sezone je dakle uzeo manje bodova kod kuće nego u gostima. Štoviše, bio je 4. najbolji na ljestvici domaćih utakmica, a najbolji na ljestvici po pitanju gostujućih utakmica, što već pokazuje da je Hajduk u prošlosti gubio prednost domaćeg terena što je ulog bio veći, a ujedno i publika tražila više u većem broju. S druge strane, Hajduk je jednu od najgorih sezona odigrao 2019./20. kad je osvojio samo 60 bodova i završio na razočaravajućem 5. mjestu, ali je te sezone uzeo čak 65% od ukupnih bodova kod kuće, njih 39. Dakle, ovdje govorimo o slučaju gdje je interes bio nikakav, time i pritisak, a Hajduk je te sezone uvjerljivo najviše bodova osvajao na Poljudu. Možemo iz toga izvući da je Hajduk momčad koja ipak ima problema s pritiskom.
Ali, je li tako sa svim klubovima? Spomenuli smo već da Hajduk ima jednu od najpoznatijih navijačkih skupina u Europi što se tiče stvaranja odlične atmosfere pa smo pogledali malo i druge takve momčadi. Od bližih ekipa analizirali smo prethodne sezone Crvene zvezde i Napolija. I jedan i drugi klub su u zadnjih 5 godina osvajali 46%-55% bodova kod kuće što pokazuje da im domaći teren ne stvara nikakvu prednost, ali niti nedostatak. S druge strane, Marseille, koji je također poznat po svojim ultrasima, ima sličnu korelaciju kao i Hajduk. Što su bliže borbi za naslov, to manje bodova osvajaju kod kuće. Marseille je ekipa koja, poput Hajduka, na naslov čeka više od 10 godina i ima najveći broj gledatelja na stadionima u cijeloj državi te su 2018./19. završili na slabom 5. mjestu, ali su doma uzeli 61% bodova, zatim su 2021./22. završili drugi, ali su osvojili samo 45% bodova kod kuće, da bi ove sezone bili na lošem 8. mjestu, ali imaju rekordnih 74% osvojenih bodova kod kuće, dok su u gostima najgora ekipa u ligi. Stoga, možemo reći da postoje ekipe s poznatim ultrasima i nekima domaći teren nije nekakav faktor (Napoli i Zvezda), nekima je negativan faktor (Marseille, Hajduk), a nekima je prednost. Ako odemo malo dalje do paklene atmosfere Istanbula gdje igra Galatasaray, vidimo da je to momčad koja gotovo uvijek koristi prednost domaćeg terena. Ove sezone su vodeći u tijesnoj borbi za naslov prvaka, ali omjer na domaćim utakmicama im je savršen – u 16 utakmica isto toliko pobjeda i u tom segmentu su najbolji u ligi ove sezone, dok su po pitanju gostujućih utakmica tek drugi na ljestvici s tri remija i jednim porazom. Ako pogledamo unatrag pet godina, to je ekipa koja uvijek osvaja minimalno 50% ukupnih bodova u sezoni na domaćem terenu, neovisno bili prvaci ili završavali na sredini ljestvice, domaći teren im je uvijek bio prednost, a ponekad bi osvajali i dvije trećine ukupnih bodova kod kuće.
Kada sagledamo te podatke, zaključujemo da pritisak nije za svakoga, jer se ne mogu svi dobro nositi s pritiskom. Ako je momčad uvjerljivo najbolja, onda uvjerljivo i osvaja naslov, ali ako je u egalu s ostalim momčadima, način na koji se pojedini igrači nose s pritiskom je bitan faktor. Kod Hajduka je tek nekolicina standardnih igrača osvajala naslove. To su Marko Livaja s AEK-om, Šarlija s Panathaikosom i Uremović s Olimpijom u Ljubljani. Svi ostali nemaju naslove u vitrinama najvišeg ranga. Diallo se uglavnom borio za opstanak u Francuskoj, Moufi nema nijedan naslov, Krovinović je uglavnom igrao za rezervni sastav kad je Benfica osvojila naslov, Dajaku je igrao drugu ligu, Sahiti i Dolček su u Hajduku zadnjih sezona, a Pukštas i Sigur su ionako zeleni po pitanju seniorskog nogometa.
Nedostajalo je liderstva i vidjelo se da momčad igra sve gore kako pritisak raste. Iz toga aspekta je bitno dovesti neke iskusne igrače koji znaju osvajati naslove kada se pokušava složiti šampionska momčad, ne samo statistika. Onaj mentalni segment je isto tako bitan aspekt nogometne igre, ali se nekad zanemaruje. Dolazak Odjidje-Ofoea je bio bitan, ali on se nažalost igrama nije nametnuo u prvom sastavu. Stoga, u svemu ovome nema smisla svaliti krivnju na navijače. Ne treba bježati od toga da je publika u Splitu zahtjevna, ali i drugi klubovi igraju pred zahtjevnom publikom pa nekima to daje prednost, kod nekih to pak nema nikakvog učinka, dok se neki klubovi ipak ne snađu u tome.
Uostalom, kriviti navijače i udrugu Naš Hajduk su tek manji problemi u moru drugih problema. Oni koji veću pozornost pridodaju ovim dvama faktorima očito nisu u stanju detektirati druge bitne probleme, kao što su npr. ozljede ključnih igrača. Ozljedom Melnjaka je Hajduk izgubio jednog on najboljih lijevih bekova lige, koji je u prošlim sezonama zabio neke ključne golove. Izostankom Žapera pak, izgubio je jednu od najboljih ‘šestica’ lige i ne možemo se oteti dojmu da bi hajdukovci izbjegli neke poraze da je on bio tu. A da se Perišić kojim slučajem koji tjedan ranije oporavio, sve bi to isto malo drugačije izgledalo.
Drugo, nekompatibilna ekipa koju je na početku sezone složio sportski direktor Nikoličius. Po imenima to je odlično izgledalo, ali momčad koja igra s dva zadnja vezna zahtijeva bekove koji idu visoko, a to Diallo i Moufi nisu. Hajduk je konstantno igrao s nekoliko igrača manje u fazi napada te je zbog toga realizacija bila puno slabija.
Treće, momčad koja nema iskusne igrače koji se dobro nose s pritiskom. Ovo možemo usporediti s Arsenalom prošle sezone, koji je imao sve preduvjete da bude prvak, ali neiskustvo je implodiralo u ekipi i osvajali su sve manje i manje bodova kako su bodovi postajali sve važniji.
Četvrto, neiskusan trener koji nije dobro odradio pripreme i koji nije imao lidersku crtu, nego je, što su utakmice imale veći ulog, igrao sa sve više ‘ziheraštva’. Također je imao i tvrdoglavih odluka, poput one da je Prpić isključivo stoper, u trenutku kad je momčadi trebao lijevi bek pa je Mikanović to na kraju krpao, a naprijed je Brekalo mogao biti samo lijevo krilo, iako je uglavnom igrao ‘desetku’, poziciju koju je u Torinu jako dobro pokrio. Neki drugi trener bi bolje prepoznao situaciju i napravio potrebne rošade koje bi unaprijedile igru. Predsjednik i sportski direktor to nisu na vrijeme detektirali i uslijedila je katastrofa u proteklih nekoliko tjedna.
Peto, još jednom predsjednik i sportski direktor koji su bili laki na otkazu koji je bio dvojben, a kad je otkaz trebao biti uručen onda su oklijevali. To je dovelo do jednog od najgorih nizova poraza u Hajdukovoj povijesti.
Šesto, oglušavanje na probleme u ekipi. Koliko god trener Karoglan bio jedan od najvećih krivaca za lošu polusezonu radi loše igre, detektirao je da mu treba lijevi bek i to javno rekao još za vrijeme prijelaznog roka. Sportski direktor procijenio je da je postojeći ‘roster’ dovoljan, ali Diallo nakon Kupa nacija je došao kao drugi igrač, što radi sjedenja na klupi mjesec dana, što radi slavlja jednog od najvećih uspjeha reprezentacije, a prijelazni rok je bio gotov da se greške isprave.
Konačno, pad Marka Livaje od kojeg su svi očekivali više i u sezoni kad je Hajduk bio jesenski prvak i imao sve preduvjete za uspjeh, on je odigrao dosad i najlošiju sezonu. Jako puno utakmica je odigrao ozlijeđen, ali to je ponovno problem za koji predsjednik i sportski direktor nisu pronašli rješenje.
Ovo su problemi koji su mučili Hajduk ove sezone i koji su imali veliki utjecaj na pad forme, ispadanje iz kupa i gubitak koraka za konkurentima. Trener snosi najveću odgovornost, jer je njegov kolega iz Rijeke s tri puta jeftinijom momčadi izbacio Hajduk iz utrke samo zato jer je uspio prenijeti pobjednički mentalitet i gard na svoju momčad, što da je Mislav uspio, bi zasigurno bio prvak. Rijeka je nadoknađivala nedostatke od 2:0, dok Hajduk nije uspijevao pobijediti ekipe s donjeg dijela ljestvice s igračem više. Hajduk je ove sezone okupio sjajna imena, ali ekipa nije bila kompatibilna na terenu, niti je puno njih imalo lidersku crtu da se izdignu iz pritiska. Naprosto se nisu znali nositi s pritiskom. Najbolji primjer toga je Filip Krovinović, koji bi trebao biti drugi najbolji igrač momčadi pored Marka Livaje i nositelj igre kada Marka nema, a kad se lomila utakmica protiv Rijeke i kad su domaćini poveli i kad je trebalo spašavati prvenstvo, imao je na kraju 10 izgubljenih lopti koje je neshvatljivo izgubio očajnim pasovima, što znači da, s obzirom na to da se igralo na Rujevici, nije igrač koji loše igra pred domaćom publikom, nego igrač koji generalno igra loše kad je pritisak u pitanju.
Jedno je sigurno, kad god momčad igra odlično, krenut će hvalospjevi najboljim igračima, a kad god stvari krenu nizvodno, isplivat će da su problem navijači i udruga Naš Hajduk. Stoga svima preporučujemo da manje čitaju komentare na društvenim mrežama i stranice koje se bave žutilom, a više analize na portalima specijaliziranim za takve sadržaje.
Autor: Samo Hajduk
