U nekom normalnom nogometnom svijetu prvak bi se trebao odlučivati dobrom igrom. Tehničkom, taktičkom, psihičkom i fizičkom spremom. Prvak bude onaj tko je u svim ovim kategorijama bolji od ostalih ili u nekoj izjednačenosti bude iznimno jak u pojedinoj. Tu i tamo možda tijekom prvenstva pokaže određenu slabost, ali u osnovi ne dopušta nimalo odstupanja od zadanog cilja.
U ovom našem HNL-u, valjda po prvi put u povijesti nogometa, imamo nešto van svake pameti. Budući prvak će se odlučivati u malim, međusobnim utakmicama. Da, ono što ćemo mi zvati derbijima po sadašnjoj formi su male utakmice.
Svi su navijači Hajduka, Dinama i Rijeke kolektivno ispalili na živce jučer gledajući što su im struka i igrači priredili. Ne zaboravimo, za ogromne novce koje primaju.
Odnos primanja igrača u 2024. godini prema osvojenom bodu ovo prvenstvo:
Dinamo 489.788 eura
Hajduk 250.767
Osijek 190.058
Rijeka 111.142
Lokomotiva 77.787
Istra 62.195
Gorica 57.685
Slaven 44.772
Šibenik 43.785
Varaždin 38.268
Nije iznenađenje kad se kaže da su Varaždin i Slaven Belupo napravili daleko najbolji posao, jednako kao i Istra 1961 nakon promjene trenera. Šibenik i Gorica su tamo gdje pripadaju, a svaki osvojen bod ili bodovi protiv Dinama, Hajduka, Osijeka i Rijeke su ravni čudu. Lokomotiva radi slabo, a Rijeka je točno tu gdje treba biti. Hajduk je očajan, a Osijek i Dinamo su katastrofalni.
Kad bi se ovom dodali svi ostali troškovi, a u to upadaju plaće trenerima i broj zaposlenih koji opslužuje sve, rezultat Dinama, Hajduka i Osijeka postaje još porazniji. Nikakve populistička izjave put navijača ili skretanje glave od ovoga ne može promijeniti sliku.
Time danas za odlazak na utakmice mlađi navijači moraju dodati koju pivu više za preživjeti ono što ih čeka, a stariji koju tabletu više. Isto tako je i nakon posljednjeg zvižduka. Ljudi se međusobno pogledavaju i pitaju čemu su to svjedočili. Količina psovki u nekih 100 minuta nakon svježe ispovijedi za Uskrs nadmašuje cjelogodišnji repertoar. Kad je tome tako da ljudi ne mogu racionalno objasniti što se događa ide se toliko daleko da se pojavljuju teorije zavjere o povezanosti sponzora lige i svih momčadi. Naravno, i zemlja je ravna ploča.
Pravi odgovor je uvijek u stručnosti. Hajduku, Dinamu i Osijeku su talijanski stratezi tijekom sezone ubili svaki pojam igranja nogometa, a Đalović se u Rijeci i nije ispostavio kao neka neotkrivena zvijezda. Smiješno je jučer bilo gledati pazite sad ovo: Livaju, Rakitića, Šegu, Krovinovića, Baturinu, Pjacu, Mišića, Sučića, Radeljića, Selahija, Djouahru, Fruka… Stvarno? Oni ne znaju igrati? Nitko od njih?
S druge strane Garcia, Carević Kovačević i Šafarić ispadaju trenerske zvijezde s izuzetno ograničenim budžetima i kadrom. Pa nije ni to baš sve tako, zar ne.
Ne mislite valjda da je ono jučer realna slika igre Hajduka, Dinama i Rijeke? Igrači izgledaju kao psihički rastrojeni ljudi koji nikad nisu igrali nogomet. Ne mogu pogoditi dodavanja na 5 metara od sebe. Nažalost, struka ih je uništila tražeći tijekom sezone od njih da igraju nešto što veze s vezom nema. Gurala se toliko igra na rezultat da se zaboravilo ono glavno, igranje nogometa.
I potpuno logično je kad dođe sam finiš da slijedi teški raspad. Naime, igrači nisu kameni spomenici bez osjećaja koji igraju na dugme. Ogroman je psihički pritisak na njih, a igru ne mogu stvoriti sami. Kad 5 kola do kraja nemaš automatizme pokušavaš siliti svojim individualnim znanjem, ali normalno da ne ide. Ostatak momčadi te ne prati pa i najveće zvijezde stradavaju.
Nije lako ni mladima. Ne ide zvijezdama pa bi oni trebali izvlačiti ono što je jednostavno nemoguće. Dapače, tonu još teže psihički. A njih je najlakše okriviti.
Postizanje rezultata velikih na ovaj način bez igre može prolazit dok se ostali klubovi ne poslože. Manji su svakim kolom rasli, a veliki s izjednačenošću i pritiskom osvajanja titule sve više upadali u rupu. Treneri ovih drugih su se oslanjali samo na individualnu kvalitetu, a oni prvi na zajedništvo.
Svjedoci svega ovog bili smo jučer. Svi vodeći su pali gotovo bez ikakve šanse za bodom, a kamoli pobjedom.
Uz to, svima na tribinama treba dati medalju za podršku svojim momčadima. Torcida, BBB-i i Armada zaslužuju posebnu čast jer navijaju pozitivno cijelu utakmicu, vjerujući do posljednjeg trenutka u preokret. Međutim, koliko god apsurdno to bilo, a opet tako ljudski, igrači upadaju samo u veći ponor. Željeli bi radi te silne podrške dati najbolje, a jednostavno ne mogu pod tim teretom.
Čak i novinari ne pišu toliko kritično koliko bi trebali niti ne maltretiraju trenere nakon utakmice. Tu i tamo se provuče neka kritika, ali svi negdje u dubini vjeruju kako će baš njihov klub na kraju biti prvakom pa eto da ne ispadnu zle babaroge. I taj pokal će biti svima satisfakcija na ovu katastrofalnu sezonu. Treneri bi se čak rado izvukli na to kako nemaju podršku, ali jednostavno nemaju osnovu. Podrška je nevjerojatna. Stoga rado posežu za onom „svi su dobri“ i „liga je izjednačena“. Međutim, to nije istina. Ligu su takvom napravili upravo oni jako loše odrađenim poslom. A kako su i treneri ljudi, nikad neće izreći tu jedinu istinu.
Nameće se jasan zaključak, titulu neće donijeti znanje nego čista lutrija. Kao da se iz bubnja od tri kuglice izvlači prvak. Ogromni milijuni eura koji su sliveni u klubove bačeni su u wc školjku i povučena je voda.
Na Poljudu, Maksimiru i Rujevici je svaka medijska konferencija na vlas ista. “Igramo protiv odlične momčadi”. Kako i ne bi bila kad smo mi očajni za ono što trebamo odigrati. A pravi odgovori trebaju biti na pitanja zašto je Istra “hrabra” i “odlučna”, zašto Gattuso njihovu igru smatra “rizičnom”, zašto su njihovi treneri zvijezde. Naravno, zaslužili su to svojim stručnim radom.
Pa zapitajmo se, je li jučer igra Istra bila “rizična”. Hajduk gotovo da nije priliku napravio. Niti bi je napravio idućih 6 dana. Tužna je Gattusova utjeha kako je Hajduk dobro odigrao bez baluna. Kao kakav trener Rudeša ili Jaruna. Ne bi li to trebao govoriti strateg one ekipe koja se bori za opstanak ili sredinu tablice? Sjećate se one čuvene Bonačićeve „oni nama daju balun pa ajde ti igraj“?
A što je s balunom? Tim čudnim okruglim objektom? Kako kod Istre nije kvadrat, kakav je u našim nogama izgledao? Jasno je. Garcia radi sjajan posao. I treba istaknuti kako je puno bolji od svih ostalih nabrojanih stratega jer jedini to čini na kompletnoj organizaciji igre. Isto tako, ne znači ni da bi u svakoj sredini uspio, ali je njegov rad sada jasan svima pa i najvećim nogometnim trubama.
Lijepo je bilo gledati kretnje igrača Istre, 3 metra lijevo, 3 desno, 3 koraka naprijed, 3 natrag. Uvijek postaju rješenje za primiti balun. Za razliku od Hajdukovih izgubljenih i sakrivenih čunjeva.
Ostale su Gattusu još samo one populističke “dao bih sve da mogu razveseliti ove navijače” i slično. Ništa drugačije nego kao i kod svih ostalih vodećih stratega kad ne ide, uz onu stalnu “treba raditi da budemo bolji”.
U Hajduk se cijelu sezonu robovalo nekim navikama iz trenerske povijesti pa su: igrači bez tehnike bili na “desetci”, “šestici” i “osmici” se nije davalo prijeći centar radi čvršće obrane, “krivi” bek i jučer se pokušava okrenuti na svoju bolju nogu cijelu utakmicu, a imaš desnoga na klupi, bezgranično se centrira, a nemaš igrača za skok, Pukštasa se maltretiralo cijelu sezonu i onda se očekuje da vadi vruće kestenje kad nikoga ne ide, Brajković koji minute nije odigrao je odjednom jedino rješenje, Rakitić s toliko godina mora trčati kao s 20 pa čovjek ne može ni korner više izvesti, Šego doveden kao pojačanje izgleda bez grama samopouzdanja, Rusin je pronađen na klupi, Livaja na kojem klub počiva četiri godine i ovu je jedino božanstvo od kojeg se očekuje as iz rukava, a bori se protiv 2 stopera i 2 vezna, prekidi su jednadžba s 3 nepoznanice … i tako dalje. Jednostavno, do boli loše posloženo. Gattusa je na klupi ostavila samo još veća slabost Dinama pa pritisak smjene nije bio znatnije izražen. Kao ni ta njegova osobnost, dobrog, poštenog čovjeka.
Tako da je baš sve onako kako treba biti. Nemojte misliti ni da su crveni kartoni slučajni. Sva ta nervoza loše igre slije se na igrače koji logično i tom segmentu griješe.
I tu smo gdje jesmo.
Da, do kraja će svaki navijač i dalje vjerovati u titulu i davati bezrezervnu podršku svakom igraču i treneru bez obzira na sve. Iako je svima jasno da to nije to. Možda Hajduk ponese i titulu koja će se sigurno slaviti danima kao da je osvojena s najboljom igrom ikad jer tko te na kraju pita. Podsjeća sve na trudnicu koja se danima mučila s trudovima i onda onako sva izmučena gleda u netom rođenu bebu. Psuje, plače i smije se u istom trenutku. Od sreće što je gotovo.
Slavit će se i Gattuso koji jednako tako prolazi tešku kalvariju. Ne zna već mjesecima što napraviti, a tako bi htio napaćenom narodu podariti titulu. Plakao bi kao ova gore trudnica.
Hajduku bi najbolji potez bio ostaviti Garciju odmah u Splitu i plaćati ga da ne radi ništa idućih mjesec dana, čisto da se osiguramo za iduću sezonu. Naravno, karikiram kad to pišem jer je čovjek sa svojom ekipom ostvario sjajan spoj i borit će se za Europu do kraja.
Idemo dalje, takvi kakvi jesmo. S punom podrškom treneru i igračima jer kakvi god bili, naši su. Trenutno nemamo apsolutno ništa svoje kvalitete što bi nam dalo nadu za titulu. Sve se svodi na slabosti drugih, koje isto tako nisu male. Dakle, nekoga će od ove 3 loše momčadi na kraju u ovoj lutriji pomaziti taj neophodni komadić sreće i na toj izvučenoj kuglica iz bubnja će pisati njegovo ime.
Hajduk ima jednake šanse kao i ostali.
Izvor: nogometplus.net
