Dobro vam jutro povratničkog sata, uvijek je nekako lakše buditi se nakon Hajdukovih pobjeda, pa i onda kad sat malo zafrkne organizam. Idemo mi po redu.
Prva je zanimljivost s nečim otprije same utakmice, naime u press dijelu dočekala nas je nova voda, ona pod ingerencijom Coca Cole. U proteklih nekoliko tjedana Hajduk je potpisao ugovor s hrvatskim dijelom te multinacionalke, potiho je to odrađeno, Coca Cola je stavljena među sponzore i partnere, ali iz nekog razloga klub to nije objavio javno. Na stranu voda, jednostavno je lijepo vidjeti velike svjetske kompanije da su tu, koliko god ugovori iznosili. Druga je stvar bila teren, koji je izgledao kao tepih, dosijavanje tokom ove pauze dalo je rezultata, to je očigledno bilo.
Druga je stvar sama igra, Lokomotiva se očekivano nije zatvorila u blok, nego je dosta visoko izlazila, ne u suludi presing, ali već na pozicijama Hajdukovih šestica je bila masa njihovih tijela, koja je spriječavala razvoj akcija, pokušali su gušiti igru Rakitića i Krovinovića i u tome su donekle uspjeli. Uz ogradu da je rani gol Hajduka dosta usmjerio taj dio igre. Treba napomenuti i da se osjetio izostanak Prpića i Lučića, koji bilo direktnim izlaskom bilo direktnim dodavanjem na Kalika, Livaju i krila mogu razbiti takav pritisak, i to na način da je odmah opasnost po protivničku obranu.
Treće je upravo to da je Hajduk rano došao u vodstvo, još jednom se iskoristila činjenica da je u sastavu jedan od najboljih dodavača u posljednjih 20-ak godina, Rakitić je točno u glavu pogodio Livaju, koji takvo što ne propušta. I onda je Hajduk zarana ušao u onu opreznu kontrolu utakmice, nije se žurilo, čak je Lokomotivi pušten posjed, ali se prijetilo iz izlazaka nakon oduzetih lopti i greški gostiju. Možda se ipak malo pretjeruje u toj igri na sigurno, pred samo izjednačenje Hajduk je imao situaciju s prodorom Livaje i centaršutom na koji je Kalik zakasnio desetak centimetara. Lopta se odbija u polje, na nekih 25 metara iskosa i na nju dolazi Biuk. Razina neaktivnosti u polju je bila tolika da je Hajdukovo krilo čak pogledalo u smjeru suca, da vidi da nije nešto sudio zbog čega sad svi stoje. A već je činjenica da je na tu loptu došao Biuk, a ne Diallo, kriva, krilo bi u takvim situacijama moralo biti već u kaznenom prostoru.
Četvrta zanimljivost je gol Lokomotive, za koji stvarno ništa nisu krivi. Gattuso je stavio na gol Kalinića, ništa neočekivano jer je najavio da će mu povremeno braniti, a tim stavljanjem je uzeo rizik da se dogodi ovakvo što, njegova loša reakcija s loptom u nogama. Lokomotiva čitav susret nije izradila opasnu akciju, najbliže su tome bili pri kraju kad je Leovac ubacio jednu loptu kroz peterac. Ali su prihvatili poklon koji su dobili, a nakon kojeg je Hajduk upao u manju crnu rupu od 7-8 minuta, s neočekivano velikom razinom panike u obrani. No, za razliku od nekih drugih sezona, iz crne se rupe izvuklo brzo, te se zapravo do poluvremena trebalo već biti u vodstvu, no najbolji pojedinac Bilih u prvom dijelu, Biuk, nije uspio iskoristiti situaciju jedan na jedan.
Peto je da Hajduk niti u drugom dijelu nije srljao, iako je lovio drugi gol. Gattuso nije trener koji će luđački krenuti prema naprijed, kao svaki talijanski strateg i u takvim situacijima mu je bitan defanzivni balans. No, Hajduk je svako desetak minuta izrađivao stopostotne prilike (koje je očigledno propustio vidjeti Čabraja, kao trener bi ipak pozornije trebao promatrati utakmicu). Livaji i Siguru je Šubarić u 54. i 64. obranio zicere, odmah je rastao strah da je to jedna od onih utakmica kad odigraš dobro, ali te protivnički golman uništi.
Šesta stvar je da to nije dopustio Niko Sigur u svom popravnom ispitu, u 75. minuti je bio precizan, hladan kao špricer kod gola, pomalo je i zastrašujuće koliko taj momak djeluje rutinirano na terenu, kao da ima već desetak seniorskih sezona. Ali trebamo se dodirnuti akcije kod tog zgoditka. Sve je napravila zamjenska lijeva strana Hajduka, Melnjak je uzeo balun, proslijedio ga Dajakuu. Koji tada pokazuje dio svog talenta zbog kojeg je bio u Bayernu, vanjskom uz liniju u prostor Melnjaku. Vjerujte, ne može bilo koji igrač dati onakvu loptu. Meljo je potom pokazao da se vraća u formu, došao je u trku do korner linije, pogledao raspored i točno ubacio na Sigura koji je sam kao duh na desnoj strani. Mat u četiri poteza, Melnjak – Dajaku – Melnjak – Sigur.
Sedma zanimljivost je da je ovo bio meč u kojem je nekolicina igrača Hajduka odigrala ispod očekivane razine, a svejedno se došlo do tri boda, čak i uz faktički zabijanje gola u vlastitu mrežu. Bambi u prvom dijelu nije ništa išlo za nogom, momak se trudio, trčao, ali svaka odluka s loptom je na kraju ispala kriva. Do te razine ga nije išlo da je Gattuso na poluvremenu odlučio ga ostaviti u svlačionici. Hrgović je nakon dugo vremena odigrao lošnjikavo. Na Trajkovskom se vidjelo da je na terenu nakon dužeg izbivanja, nije bio u dobrim odnosima s loptom. Lokomotiva je uspjela i zagušiti dvije Hajdukove šestice, vidjelo se to na količini dodavanja, Rakitić 43 uspješna u 90 minuta, Krovinović 27 u 60 minuta. Iako su oni svoj doprinost dali, osam osvojenih duela na zemlji, Krovinović je dodao i čak četiri uspješna starta, Rakitić je pak imao asistenciju i 4/5 dugih baluna. Hajdukove šestice odrade svoje čak i kad dio tribina nema taj dojam.
Osma stvar je da je klupa ponovno dala impuls. Je, Trajkovski je bio ispod razine i ovaj se meč mora promatrati u kontakstu minuta koje mora skupiti nakon ozljede da dođe na svoje. No, Sigur je razdrmao situaciju na desnom krilu, što se na kraju očitovalo i u najvažnijoj stavci – golu. Pukštas je pak dignuo razinu agresije i direktnosti u veznoj liniji (napokon na onoj poziciji gdje možda može i najviše dati). Dajaku samo da je napravio ono dodavanje bi bio isplatljiv ulazak. Melnjak pak odradio obranu dobro, a asistirao za gol. Potpuno je to druga priča od nogometa kad s klupe možeš uvesti igrače koji će napraviti razliku.
Deveto i zaključno je priča o razini sportske nekulture dijela Hajdukovih navijača, odnosno “navijača”. Jer nisi ti pravi navijač ako zviždiš svojoj ekipi dok je rezultat u egalu i više je od sat vremena do kraja utakmice. Engleski jezik je tu sjajan, postoji “fan” i “supporter“, ta fina distinkcija između dva pojma je bitna, jer prvi dolaze na spektakl i zviždat će ako nije po njihovom, drugi će znati da je najgora moguća stvar u nogometu zviždati golmanu nakon što pogriješi. Ti fanovi su uspjeli upropastiti karijere Ljubičića i Sentića u Hajduku, a čini se da bi sad još neke, ako im se pruži prilika. Jeste, živimo u demokraciji svatko ima pravo reći što misli, ili izraziti to zviždanjem. Ali je isto tako demokratski kazati da ja to smatram idiotizmom većeg ranga.
Izvor: trafika.hr