HAJDUK cijelo poluvrijeme s igračem više nije stvorio čistu šansu protiv Varaždina. To je sukus cijele priče o teškom kiksu Bijelih (1:1), a sve priče o Franu Joviću, nesreći, centimetrima kod zaleđa su bajke za malu djecu. Hajduk nema igru, a priča o “prostoru za napredak” potpuno je deplasirana u ovom trenutku. Bijeli na kraju sezone mogu biti prvaci samo slučajno. U ovom trenutku niti imaju igru poput Rijeke, niti uspavani potencijal Dinama. Nemaju ništa osim imena koja ne donose ono za što su plaćeni.
Ovakvu utakmicu Hajduka smo ove sezone gledali previše puta da bi to bilo slučajno. Izuzev odlične kombinacije koja je Anthonyja Kalika izbacila u šansu u 8. minuti utakmice i šanse Josipa Brekala u 39. minuti, Hajduk može stvoriti opasnost samo na silu. Skoro im je to opet uspjelo, stvorili su pritisak na kraju utakmice, ali to je sve skupa debelo premalo za momčad prepunu igrača s renomeom i percipiranom kvalitetom. Napretka nema, a čini se da ga neće ni biti.
Hajduk je igrao deset minuta i nestao
Sam početak utakmice obećavao je dobre stvari za Hajduk. Krenuli su agresivno s kvalitetnim pritiskom i nametnuli svoj ritam koji je rezultirao spomenutom dobrom šansom Kalika, ali nakon što je Varaždin prvi put ozbiljno prešao centar i zabio gol koji je ispravno poništen zbog zaleđa, sva kontrola utakmice nestala je. Varaždin je bio organiziran i nekoliko puta tijekom prvog poluvremena mogao ozbiljno ugroziti Hajduk iz kontre, ali nedostatak kvalitete kod domaćina razlog je što ranije nije pao gol.
Potpuno je nejasno što Marko Livaja radi na centru dok Hajduk u igri ima Brekala i Filipa Krovinovića. Brekalo je od dolaska pokazao da je najbolji kada je on taj koji prima loptu u zadnjoj trećini ili ispred nje, pa do tamo širi igru na krila ili dodavanjem pogađa ofenzivnije postavljene igrače u centralnoj zoni. Livaja tamo samo radi nepotrebnu gužvu, igra se guši i usporava te je potpuno nejasno što trener Mislav Karoglan misli da će time dobiti.
Hajduk je slao veliki broj igrača prema naprijed, što je samo po sebi pozitivno, ali nedostajalo im je ono što su imali samo protiv Slavena na Poljudu u nastavku ove sezone – odlučnost i okomitost kad se lopta primi u zadnjoj trećini. Ako je lopta došla do tako postavljenog igrača, zadatak probijanja prve linije je obavljen, ali lopta bi danas prečesto nakon toga išla prema natrag. Tu se stvarao disbalans gdje je svaka greška u dodavanju značila da Hajduk ima manjak igrača u zatvaranju tranzicije do koje ne smije ni doći.
Hajduk je primio neozbiljan gol, a zamjena na poluvremenu je nejasna
Ponavlja se neozbiljnost i nonšalancija u određenim trenutcima, koja je najviše očita bila malo prije gola Varaždina, gdje Zvonimir Šarlija rukama zaustavlja loptu koja ide prema korner liniji. Samo očajni sudac Fran Jović zna zašto mu tamo nije dao žuti karton.
Nakon toga Livaja gubi loptu na centru koje se trebao riješiti daleko prije potencijalnog prekršaja na njemu. Varaždin ide u kontru, centralni koridor u kaznenom prostoru Hajduka je prazan i Leon Belcar zabija svoj drugi gol u karijeri. Oba je zabio Hajduku. Na poluvrijeme se tako otišlo s vodstvom Varaždina, a sam tijek događanja na terenu nije obećavao preokret nego nastavak mučenja Bijelih da stvore pravu opasnost.
Karoglan na poluvremenu vuče potez koji je nejasan. Vadi iz igre Krovinovića i ubacuje Dinu Mikanovića te prebacuje Niku Sigura na mjesto šestice. Potez je nejasan jer su se Krovinović i Kalik u prvom poluvremenu bespotrebno rotirali na svojim pozicijama te Hajduk nije imao kontrolu igre na taj način. Ako je Karoglan prepoznao taj problem, valjda bi bilo logično u drugom poluvremenu prvo zabetonirati Krovinovića na šestici i vidjeti hoće li biti pomaka u igri, pa ako ga nema, onda obaviti tu zamjenu.
I onda se ukazao Marko Dabro koji dobiva drugi žuti karton nakon što je u prošloj utakmici promašio iznimno važan penal na Maksimiru te daje poklon Hajduku da s igračem više skoro cijelo poluvrijeme dođe do preokreta. Logično je da se Varaždin nakon toga još dublje povukao, a igračima Hajduka nedostajalo je i strpljenja i neke očite ideje kako će probiti taj blok.
Fran Jović je sramota HNS-a i to ne zato što je potencijalno oštetio Hajduk
Potom se ukazao i Niko Sigur koji u 65. minuti zabija fantastičan gol i daje nadu da će Bijeli ipak doći do bodova kod protivnika kojeg su prije ove utakmice pobijedili devet puta zaredom. Krenuo je tu nešto kvalitetniji pritisak Bijelih, ali i on je ugašen nakon bakljade navijača Hajduka, koja daje domaćinu vremena da se posloži i oporavi od šoka primljenog gola. Nije da je to presudan moment na utakmici, ali je vrlo nepotreban.
Potom je Karoglan mijenjao i uveo mladog Šimuna Hrgovića te Laszla Kleinheislera, a strane su promijenili Leon Dajaku i Brekalo. Ipak, sve te promjene nisu taktički ništa suštinski donosile i zapravo su bile samo odraz lutanja bez prave ideje kako napraviti kontinuirani pritisak na Varaždin. Do kraja je bilo i neozbiljnih pokušaja Kleinheislera škaricama ili udarca Hrgovića s 30 metara u samoj završnici, ali sve se skupa svodilo na hrpu nabačaja po sistemu “ako prođe, prođe”.
Zabio je Hajduk iz jednog takvog ubačaja i gol koji je poništen zbog zaleđa. I tu moram iznijeti baš jedan osobni komentar. Suzdržavam se isticati neke greške ili potencijalne greške protiv Hajduka jer smatram da je Hajduk u prošlosti znao i previše plakati zbog suđenja, a i to je zamka neobjektivnosti u koju mogu lako upasti. Je li ovdje bilo zaleđa, teško netko može reći sa sto posto sigurnosti. Je li prethodno bio kazneni udarac za Hajduk nakon igranja rukom igrača Varaždina? Je li bio prekršaj na Livaji kod gola Varaždina?
Sve su to legitimna pitanja, ali ako se te stvari gledaju kao razlog što Hajduk nije došao do bodova, to je samozavaravanje. Vaditi se na suđenje u ovoj utakmici kontraproduktivno je, a činjenica da Fran Jović uopće sudi ovaj rang samo je sramota HNS-a. Svaka utakmica u kojoj je on sudac automatski ima repove, njegova kontrola događanja na terenu komična je, a govor tijela dok se brani od nasrtaja igrača Varaždina u prvom poluvremenu je “meme” materijal.
Uvođenje Trajkovskog umjesto Šarlije je poraz sam po sebi
Šećer na kraju loše predstave Hajduka bio je očajnički potez u 82. minuti kada iz igre izlazi Šarlija, a ulazi Aleksandar Trajkovski kojeg je Karoglan izvadio iz naftalina i poslao na teren u nadi da će na neki način doći do rezultata. Ako je poanta da će se napucavati lopte u kazneni prostor, onda je valjda logičnije poslati Filipa Čuića u igru koji je barem pravi napadač, ako ništa drugo.
Samo po sebi je u redu ponekad napraviti takav potez ako nikako ne uspijevaš zabiti gol, ali u ovom slučaju to je poraz i priznanje samom sebi da ne postoji vjera da Hajduk može organizirano složiti opasnost pred golom Varaždina te uzdanje u sreću da te pomazi i donese rezultat koji bi djelomično zamaskirao vrlo očite probleme Hajduka. Sreća je pomazila Bijele dovoljno puta ove sezone, a nekad treba nešto i odigrati za pobjedu.
I što sad? Nade u naslov prvaka kopne iz tjedna u tjedan, potpuno neovisno o tome što je to bodovno sve jako blizu jer Hajduk ničim ne pokazuje da ima moć pobjeđivati u kontinuitetu. Kiks protiv Varaždina, ruku na srce, i nije neki veliki šok i iznenađenje. Ima li Karoglan sposobnost probuditi Hajduk i okrenuti stvari opet u pozitivnom smjeru, pitanje je za one koji su ga na klupu i postavili. Nisam pobornik smjena trenera samo radi šokiranja i ne zazivam to, ali nešto je trulo u Hajduku i svi skupa se trebaju dobro pogledati u ogledalo i zapitati se u čemu je problem.
Izvor: Index.hr