Hajduk Mislava Karoglana, otkako ga je preuzeo u listopadu prošle godine, je uzeo najviše bodova u HNL-u, ali neuvjerljive igre u zadnje vrijeme svejedno stavljaju oblak sumnje nad onim što njegova momčad može.
Iako je nakon Rijeke ponovno bez poraza, činjenica da je četiri puta pobijedio i dva puta remizirao, a da se pri tome mučio s većinom protivnika, ostavlja dojam da ova momčad igra ispod svojih kapaciteta.
Unatoč iznimno kvalitetnom kadru, Hajduk ne uspijeva dominirati nad protivnicima pa smo pokušali malo sagledati zašto Bijeli ne mogu lakše pobjeđivati i koji su načini za unaprijediti igru.
Problem uloge Livaje
Marko Livaja sigurno je najbolji igrač Hrvatske nogometne lige otkako se prije tri godine vratio u domaći nogomet. O tome koliko je dobar dale bi se napisati cijele analize, ali činjenica je da je u zadnje vrijeme pao u igri. Da govorimo o Marku Livaji otprije dvije godine, već bi imao oko 15 golova na kontu i nekih problema ne bi bilo ili bi bili nezamjetni.
Ali Livaja je samo na 8 golova nakon 22 odigrana kola i kada pati Livaja, pati i Hajdukova igra jer je previše ovisna o njemu. Marko je polivalentan igrač koji može igrati napadača, ofenzivnog veznog pa i krilo, ali samo zato što može, ne znači i da mora. Treba se jasno definirati njegova uloga i prema tome i zadaci, inače nema prave igre.
Ono što najčešće vidimo je da Hajdukovi igrači, čim osvoje loptu, traže Marka Livaju. Traži ga se dugim loptama, a usamljeni napadač trči prema centru i pokušava primiti loptu i zadržati je s nekoliko igrača na leđima. To ima više potencijalnih problema:
Prvo je što to guši igru. Livaja je napadač i zna se da se od napadača očekuje da zabije. S obzirom na to da Hajduk nema druge prave napadače u momčadi, postavlja se pitanje čemu imati napadača koji blizu centra pokušava zagraditi i zadržati loptu od napada nekoliko protivničkih igrača, dok su se krila i drugi veznjaci preselili naprijed i čekaju daljnji protok lopte. Čak i da se riješi igrača, što dalje? Tko će zabiti? Hoće li se protivnik pregrupirati dok Marko dotrči do šesnaesterca?
Drugi problem jest što duge lopte rijetko kada donose puno dobroga. Postoji velika šansa da duga lopta neće stići u noge onome koji bi ju trebao primiti jer protivnici imaju više vremena kvalitetno se postaviti. Tu govorimo o gubitku posjeda par sekundi nakon što je osvojen – zašto? Nadalje, igrač može lako biti fauliran u situaciji s više igrača oko sebe i bilo kakva ideja za brzi protunapad tu propada. I u konačnici, ono najgore, gubitak lopte često ostavlja momčad ranjivom. Taj problem prati Hajduk već od početka sezone, kad je Mišić u 1. kolu uzeo loptu i Dinamo je iz te kontre poveo. Srećom, Hajduk je taj rezultat preokrenuo.
Treći problem je identitet momčadi. Ako igraš stalno duge lopte na Livaju, onda to postaje igra koju igraš. Ne koristiš druge mehanizme igre kojima momčad može izgraditi prepoznatljivi stil igre kojim može biti puno efikasnija s vremenom, što se više uigrava.
Ono što trener Karoglan treba napraviti je uspostaviti jasnu hijerarhiju izgradnje napada u momčadi, koje se moraju držati igrači bez iznimke. Ako će lopta ići i dalje preko Livaje, onda Marko treba igrati kao ‘devetka’, a ne ‘desetka’ i loptu u jedan ili najviše dva dodira plasirati na krilo gdje će ju prema naprijed goniti Josip Brekalo ili Emir Sahiti, ovisno o tome je li lakše proslijediti loptu na lijevu ili na desnu stranu. Tako je Real Madrid s Benzemom i Viniciusom u najboljim danima uništavao protivničke igrače – igrali su najjednostavniju igru, ali brzu i bez puno kontakta, kako im se protivnici ne bi približili i zatvorili ih ili faulirali. O tome kako igrati kao prava ‘devetka’, Livaja može puno naučiti od Nikole Kalinića, koji jako dobro zna da je njegov posao riješiti se lopte i trčati na poziciju gdje napadač treba biti, kako bi mogao biti u poziciji iz koje može uputiti udarac na gol. Najbolji primjer je utakmica protiv Belupa, gdje je pri vodstvu od 1:0 Hajduk opet igrao na duge lopte, ali je u ovoj situaciji Nikola Kalinić efektno samo prsima iz prve ostavio loptu brzom igraču zaduženom za izgradnju napada i trčao prema naprijed. Kalinić u tom napadu nije zabio, već je to napravio Josip Brekalo, ali se vidi koliko je prostora napadač Bilih napravio za suigrače te koliko otvara i otključava igru.
Također, u trenutku kada Livaja nije u najboljoj golgeterskoj formi, više bi koristio momčadi kao vezni igrač nego kao napadač. Ovo je najlakša rošada koja bi donijela najveći pomak u igri Hajduka, ali je kratkoročno najmanje izvediva. U Hajduku su očekivali da će Livaja ponovno biti najbolji strijelac ove sezone pa se u klubu nisu pretjerano bavili drugim napadačima. Filip Čuić je tu samo kao nadopuna da se razvija, ali u Hajduku nisu niti pomišljali na mogućnost da bi u sezoni mogli igrati kontinuirano s klasičnim napadačem. Jest da je od zime momčad (ponovno) bogatija za Nikolu Kalinića, ali obojica nemaju kapacitet za trčanje 90 minuta, zbog čega se ne može pripremati utakmice s njima dvojicom, već je to samo nešto privremeno i izvanredno, što može funkcionirati tridesetak minuta po susretu. Kada bi Hajduk imao igrača poput Rijekinog Ivanovića ili Osijekovog Miereza, koji će trčati i odvlačiti braniče, Livajina genijalnost opet bi došla do izražaja. Ovo nije nešto što se može odmah postići, nego tek od idućeg prijelaznog roka, ali koncept je i dalje valjan. Može li se u Hajdukovim redovima pronaći netko tko će igrati naprijed? Možda Brekalo kao lažna devetka? Valja isprobati opcije na treninzima.
Krila bez širine
Dolaskom Brekala Hajduk je dobio izvanserijskog igrača za HNL pojmove, a njegov učinak je bio odmah vidljiv: gol i tri asistencije u prve četiri utakmice.
Međutim, Brekalo je igrač za kojeg se zna da voli ulaziti u sredinu, a s druge strane i Emir Sahiti je sličan njemu po tom pitanju. S obzirom na to da Hajdukovim bekovima snaga nije nabačaj, dolazimo do problema praznog prostora između šesnaesterca i korner zastavice i to – s obje strane.
Da je Hajdukova obrana beton smo čuli već više puta. Ali koji je problem betona? To što se ne miče. Ozljedom Žapera i prebacivanjem Sigura u vezni red, standardnu obranu sada čine: Moufi, Šarlija, Uremović, Diallo. Ta obrana funkcionira do centra. Nijedan ne može pomoći u izgradnji napada. Elez ima duge lopte, iako bi se to trebalo što rjeđe koristiti radi razloga navedenih prije, a Prpić je ipak malo modernija verzija stopera koji voli otići visoko i sudjelovati u izgradnji napada. Protiv Istre smo ga vidjeli kako prelazi centar i pokušava pronaći igrača ispred šesnaesterca, ali, iako je pas bio neuspješan, vidi se vizija i odlučnost mladog obrambenog igrača da proigravanjem stvori situaciju za suigrače.
Neprelazak centra je problem zbog toga što će manje igrača sudjelovati u završnici, a time ćeš imati manje prilika, manje šuteva i, u konačnici, manje golova. A kako protivnici već znaju da će Brekalo i Sahiti ulaziti u sredinu, nagomilaju igrače i postave obranu usko i Hajduk se mora mučiti da se probije kroz more protivničkih igrača. Zato je Dajaku i bio učinkovit protiv Istre i vrlo brzo donio vodstvo jer je odvlačio nekoliko igrača i tako prorijedio obranu protivnika, što je omogućilo njegovim suigračima da utrče pa se među njima našao jedan, Krovinović, za zabiti gol.
Znači li to da Brekalo donosi više problema nego koristi? Pa zavisi kako postavljate igru. Kad imate vanserijskog igrača, onda kreirate igru oko njegovih vrlina, a koristite druge igrače da pokriju nedostatke. Obrnuto nema smisla, da najbolji igrači igraju uloge koje im ne odgovaraju jer ruše koncept igre kojim je ekipa od starta lošija.
U slučaju Brekala, najbolje bi bilo imati iza njega beka koji odlazi visoko. U tom slučaju protivnička momčad mora držati obrambenog igrača široko da onemogući nesmetani nabačaj kada Brekalo ulazi u sredinu. To ujedno znači i više prostora za Brekala kad probija kroz sredinu. Da je Melnjak zdrav, on bi lako mogao imati tu ulogu. Ali nemamo njega, nego Hrgovića koji ima sjajan centaršut, ali nije dovoljno zreo za prvoligaški nogomet. Možda bi se taj problem mogao riješiti kad bi Krovinović opet pomagao na lijevoj strani kada bek odlazi visoko, baš kao što je to prije činio kad je Melnjak odlazio visoko. Alternativno može Sigur biti zadnji vezni koji pomaže lijevom beku u defenzivnom segmentu.
Druga opcija je Laszlo Kleinheisler koji bi mogao igrati poziciju osmice i križati se s Brekalom, odnosno, kad Brekalo odlazi unutra, Kleinheisler odlazi na krilo. Laszlo je poznat po svom centaršutu i već je kao lijevo krilo asistirao Livaji u svojoj prvoj službenoj utakmici za Hajduk protiv Rijeke. To znači da bi veznu liniju s desna na lijevo činili: Pukštas, Krovinović i Kleinheisler. Krovinović bi bio šestica, a Sigur se vraća na beka.
Treća opcija je mijenjanje pozicije i uloge Brekala na ‘desetku’. To nije nepoznata uloga za Josipa jer je to uspješno igrao cijelu sezonu u Torinu, a klub ga je htio i otkupiti na kraju, ali Josip radi sportske ambicije nije htio ostati. Hajduk bi u tom slučaju igrao formaciju 4-2-3-1 s Krovinovićem i Sigurom u sredini, ispred Sahiti, Brekalo i Dajaku te u vrhu napada Livaja. Ovo će omogućiti Brekalu da igra u sredini koliko hoće, zatim da igra blizu Livaje s kojim se dobro razumije te da na lijevoj strani i dalje ima Dajakua koji će moći biti opasan i odvući jednog, ako ne i dva protivnika. Hajduk u tom slučaju napada s jako puno igrača i momčadima će biti jako teško odlučiti na koga se fokusirati, što omogućuje da individualne kvalitete pojedinaca izađu na vidjelo. Dajaku je ključ koji može rastegnuti krila bilo na jednoj ili na drugoj strani tako da bi trebao dobijati sve veću minutažu kako sezona odmiče.
Nedostatak kreativnosti i nemogućnost nametanja u sredini
Krajem prošle godine Hajduk je ofenzivno igrao puno bolji nogomet nego ovaj trenutni. To zvuči nevjerojatno jer su došli igrači poput Brekala, Kleinheislera, Uremovića i drugih. Na toj činjenici možemo zahvaliti Benrahouu koji je na mjestu ‘desetke’ oplemenjivao ekipu i isticao vrline drugih. On je igrač koji je brzo razmišljao i anticipirao gdje će se odvijati igra prije nego bi dobio loptu i u jednom ili dva poteza bi poslao uporabljiv pas koji su napadači mogli i znali iskoristiti. Nažalost, Benrahou se negdje tijekom ljetne stanke izgubio i više se nije nametnuo kao standardni prvotimac.
Krajem prijelaznog roka Hajduk je doveo Mihaela Žapera, koji je čista ‘šestica’ i suvereno je štitio prostor da protivnik uopće ne dođe do obrane u opasnoj situaciji. To je još dodatno ojačalo već jaku obranu koja je malo primala, ali je u potpunosti uništilo Hajdukovu mogućnost kreacije jer su pored Mihaela s desna i lijeva igrali igrači koji su prije njegovog dolaska zajedno držali pozicije defenzivnih veznih – Filip Krovinović i Rokas Pukštas. U takvoj igri se onda za kreaciju moraš oslanjati na krila i bekove koji idu visoko i stvaraju višak. Početkom sezone nismo imali takva krila jer je Sahiti bio van forme, a Dajaku i Dolček nisu bili dovoljno uigrani i Hajduk nikako nije uspijevao uspostaviti pravu igru, nego je uglavnom na mišiće pobjeđivao.
U formaciji s trojicom u sredini gdje su svojevremeno igrali Krovinović, Žaper, Pukštas, a danas Kalik, Krovinović, Pukštas, nema kreativnosti i vizije te se Hajduk tu ne može nametnuti većini protivnika. To više izgleda kao kompaktna sredina kojoj je cilj zatvoriti protivnika i umrtviti igru – protiv rivala i u Europi, ali za dominirati nad protivnikom treba imati više hrabrosti. Dok Hajduk igra s tri igrača koji su centralni i defenzivni vezni, trenutni lider prvenstva Rijeka igra samo s jednim – Selahijem koji sam u sredini drži cijeli vezni red. Ispred njega igraju kreativni ofenzivni vezni Janković i Fruk, na krilima dominantni Pjaca i Pašalić, a u napadu borbeni Ivanović. Za Rijeku se stvarno može reći da vrijedi izreka “sreća prati hrabre” i tu je negdje i lekcija za Hajduk da za malo više rizika nagrada može biti puno, puno veća.
Što Hajduk može napraviti? Prvi problem je da ima dosta veznih igrača koji nisu igrači posjeda, a često uopće i ne okupiraju prostore sredine terena. Krovinović je tu vjerojatno najkreativniji. Njega se vratilo na mjesto ‘šestice’ nakon ozljede Žapera, ali ipak bi se trebalo pronaći načina da ga se oslobodi tog tereta i da puno slobodnije kao ‘osmica’ igra naprijed. Koga staviti iza? Sigur se nameće kao jedno rješenje, ali također bi se trebalo uzeti u obzir da je Kleinheisler svoju prvu punu sezonu u HNL-u proveo najviše kao defenzivni vezni.
Može se tu danima filozofirati i raditi rošade, ali u konačnici sve ovisi kako će trener Karoglan posložiti temeljne dvije figure naprijed: Livaju i Brekala. Njih dvojica su pokretačka snaga Hajduka, a Perišić će uskoro biti treći, dok ostalima treba dodijeliti uloge kojima komplementiraju snagama najboljih igrača. Isto tako se zna da Krovinović i Pukštas trebaju igrati svaku utakmicu. Prvi kao prava poveznica obrane i napada, a drugi kao nepresušni izvor trke, dinamike i tempa.
Zaključci koji se nameću za vezni red su sljedeći:
Prvo, treba izbjegavati igrati s veznim redom Krovinović – Sigur – Pukštas, kao što je trebalo prije izbjegavati stavljati Žapera tamo jer njih trojica su previše defenzivni igrači. Taj vezni red je više za destrukciju, nego za kreaciju.
Drugo je da treba izbjegavati igrati s Kalikom i Pukštasom zajedno jer su profilno previše slični igrači – momčad gubi na kreativnosti.
Treće, pri odabiru igrača treba se voditi načelom da se diverzificira i stavlja igrača različitih profila: ‘šesticu’ mogu igrati Krovinović ili Sigur, zatim treba jedan igrač koji će biti pun energije kao što su Pukštas i Kalik, te treći igrač koji bi trebao biti netko tko je dobar s loptom u malom prostoru, što su Brekalo, Kleinheisler i Benrahou.
Jedan od problema bi se riješio sam od sebe kad bi Yassine Benrahou povratio staru formu i ponovno zasjeo na mjesto ‘desetke’. I Brekalo i Livaja i Sahiti bi uvelike profitirali od Marokančevih lopti ‘s očima’, ali i bez njega opcija u momčadi ima dovoljno jer je velik broj igrača različitih profila koji omogućavaju različite taktičke opcije. Sad je samo pitanje ima li trener dovoljno kapaciteta i kreativnosti da sve to posloži u smislenu cjelinu kojom bi mogao ubaciti momčad ako ne u jednu, onda barem u dvije brzine više.
Autor: Samo Hajduk
