Odavno jedan Hajdukov poraz nije primljen s manje gorčine. Dobar dio gledatelja sazrijeva i svjestan je kako sport uz one vesele trenutke nosi i tužne, ali isti ne znače i tragediju.
Nažalost, prednost na vrhu je umanjena za po 3 boda od čak 4 pratitelja.
Poraz je bilo lakše primiti jer je i potpuno zaslužen. Varaždin je nadigrao Hajduk načinom kojim su Bili rušili svoje suparnike, 1-0, bez prilika za preokret.
U najavi utakmice pokušali smo približiti koliko i gdje su domaćini opasni. Posebno se to odnosilo na oduzete balune (uvjerljivo 1. u HNL-u) iz kojih razviju brze tranzicije. Međutim, Hajduk je i tu „razočarao“. Kako se Gattuso bojao upravo toga, igračima je vjerojatno istakao tu činjenicu kao ključnu. Oni su svjesno i/ili nesvjesno isto prihvatili s još većom dozom opreza i dogodilo se da je domaćin završio na samo 10 oduzetih baluna što je čak upola manje od njihovog prosjeka (20).
Umjesto ulaska u duele Hajduk se opredijelio za nesigurna dodavanja (samo 79% točnosti i čak 19 presječenih). Gomila tehničkih grešaka. Na to se bilda nesigurnost u igri što donosi i sporost u prijenosu baluna kod mijenjanja strane. Kad se tome doda kako nisu radili Rakitićevi teledirigirani projektili, uz Livajinu ozljedu, poraz je bio neminovan. Upravo vrhunska kvaliteta njih dvojice je izvlačila utakmice nakon one reprezentativne pauze.
Ono što uz sve navedeno dodatno brine je još uvijek ta fizička ispuhanost. Niti jedan igrač ne može potegnuti kvalitetan sprint, kako naprijed, tako i nazad. Koliko god Hajduku nije odgovarala prethodna pauza tako će mu odlično doći sljedeća, nakon Istre.
Kad god bi se Varaždinci zatrčali Bilima je to stvaralo problem. Posebno je Šego radio prevagu. Često bi dolazio s balunom ispred sebe na Hrgovića koji ga jednostavno nije mogao ni lasom zaustaviti. Sigur mu je uz to slabo pomagao. U početku utakmice domaći su dolazili do jednostavnog okretanja strane. Mitrovski bi ulazio prema sredini, Mamić opteretio stopere kako bi Hrgović pomagao, a Šego bi ostajao na slobodnim „hektarima“ prostora.
Iz svega navedenog vidljiva je zasluženost pobjede Varaždina, točno tim rezultatom jer nisu ni oni blistali. Istina, dogodila se projektilom s 30 metara kojeg bi nekadašnji Kalinić efektnom paradom ipak zaustavio, ali činilo se da bi ova utakmica do kraja uvijek nekako završila 1-0.
Bolji od ostalih, u redovima gostiju, su bili Diallo i Uremović. Obrambeno. Prema naprijed nismo vidjeli apsolutno ništa. Bekovi nevidljivi, Krovinović uvijek s rješenjem put natrag, Rakitić neprecizan, krila bez perja, Kalik na razini 3. lige (uz 20 dodira 7 izgubljenih baluna, dueli 0/8). Livaja ozlijeđen, ali i da nije, nije mu nitko mogao donijeti balun.
Šteta za poraz, ali igrom velikih brojeva nije mogla ni inercija pobjeda trajati vječno. Nećemo ni protiv Istre vidjeti nekakav leteći Hajduk jer se forma ne može „dogoditi“ iz vedra neba, i 1-0 će biti sasvim dovoljno. Svakako bi Gattuso morao razdrmati prvu postavu jer je od Pukštasa, Benrahoua i Bambe u zadnjim utakmicama dobio više nego od nekih koji su u sastavu od početka.
