HAJDUK je uoči Uskrsa podario svojim navijačima još jednu gorku pilulu razočaranja porazom od Dinama 0:1 na ispunjenom Poljudu. Razočaranje je možda i pogrešna riječ jer samo su nepopravljivi optimisti mislili da će Bijeli protiv Dinama odjednom postati neka druga momčad u odnosu na sve što su pokazali u ovoj polusezoni. Teško je razočarati se kad ne očekuješ ništa posebno. Zato nakon ovakve predstave kod mene nema razočaranja, nego dominira praznina.
Utakmica je bila standardni derbi koji smo gledali već puno puta. Realno, gledali smo bezvezan nogomet na obje strane i utakmicu je odlučila klasa Brune Petkovića. U listopadu je na istom mjestu utakmicu odlučilo jedno prebacivanje duge lopte glavom i to je manje-više to. Kako je Hajduk zaslužio tu pobjedu, tako je Dinamo zaslužio pobjedu sada. I jedna i druga ekipa su ispod standarda koji se od njih očekuje, ali Dinamo je utakmicu odigrao s planom koji je uspio, dok je Hajduk bio standardno bez ikakvog rizika i žurnosti.
Borba za titulu ovim porazom za Hajduk postaje apstraktan pojam u ovoj sezoni. Teorija postoji, ima se još za igrati, ali nema nikakvih validnih argumenata koji bi poduprli tezu da ova momčad može za tjedan dana doći na Rujevicu i pobijediti dva razlike, čime bi barem teoretske šanse za titulu malo povećala. Za pobjedu na Rujevici, pa i za naslov prvaka momčad treba kvalitetu, ozbiljnost i karakter. U ovom trenutku ne izgleda kao da ima bilo što od toga.
Hajduk je imao više šansi od Dinama, ali to ne znači ništa
Trener Mislav Karoglan je na press-konferenciji nakon utakmice izgledao kao slomljen čovjek, pa i čovjek na odlasku. Na Poljudu o njegovoj smjeni ne razmišljaju jer koja bi uopće poanta bila smijeniti trenera u ovom trenutku sezone, a nije jasno ni tko bi trebao doći i magično promijeniti stvari. Press-konferencije su inače dosadne jer treneri ne pričaju otvoreno, što je i razumljivo, ali sinoć je Karoglan ipak malo više otvorio dušu i pokazao što ga muči.
Rekao je da je po njemu Hajduk imao više šansi, da ih je morao iskoristiti i osvrnuo se posebno na situaciju kada je Petković učinio smiješnom obranu Bijelih te zabio za pobjedu. Osvrnuo se i na to da smatra da je skoro sve utakmice postavio dobro, da se igra odvijala u koridorima gdje on to želi i samo je falilo da izusti da ne može on ući na teren i zabiti gol.
Hajduk je protiv Dinama zaista sasvim korektno otvorio utakmicu. U prvih 20 minuta imao je kontrolu događanja i bolju energiju od gostiju. Čak su igrači domaćina osvajali puno ničijih lopti na sredini, što im nije baš uobičajena snaga. Bilo je zanimljivih taktičkih detalja, ali sve to pada u vodu kada se primi vrlo lagano gol koji je odlučio utakmicu. Nakon toga je sve bila voda na mlin Sergeja Jakirovića, koji je svoju momčad spustio u blok i čekao prilike iz tranzicije.
Bijeli su imali šanse, to nije laž, ali samo jedna je došla kao plod smislene ideje u igri i to je bilo u prvom poluvremenu, kada su gosti očistili s crte udarac Fahda Moufija. Sve drugo je bila stvar pogreške gostiju ili pomoći vjetra koji je utjecao na igru. Zato te šanse ne znače ništa u širem kontekstu, jer nisu plod nečega što se može ponavljati kroz utakmice, nego čiste slučajnosti. Da su Bijeli zabili, ne bi bilo nezasluženo, ali bi bilo skroz nebitno u kontekstu cijele sezone.
Hajduk nema dušu
Moglo bi se analizirati sada individualno igrače ili faze sinoćnje utakmice, ali nema smisla. Često se piše o taktičkim detaljima i pronalazi objašnjenja zašto Hajduk nema rezultat koji se očekuje, ali stvari su nekad ipak vrlo jednostavne. Trener je u pravu kada kaže da je većinu utakmica pripremio dobro u smislu analize protivnika i prostora koje treba napadati, ali to je zanemarivanje očitog problema.
Ovaj Hajduk nema dušu. To zvuči kao banalna ocjena, ali u suštini znači da momčad nema identitet i prepoznatljivost. Ekipa ne funkcionira kao kohezivna jedinica, nego kao skup individualaca, a tako se u momčadskom sportu ne dolazi do rezultata. Nema dinamike, nema kretanja, nema zamjene pozicija, nema odvlačenja protivnika i nema fluidnosti. A toga je bilo na početku sezone i odmah nakon što je Karoglan preuzeo klupu.
Najviše nedostaje rizika koji Hajduk jednostavno ne preuzima. Svaka se utakmica svede u analizi na to da protivniku nije dopustio skoro ništa, ali ni Hajduk ne stvara ništa. Tako se svaka utakmica pretvori u 50-50, neovisno o protivniku, i samo je pitanje tko će pogreškom dati pobjedu suparniku. Igra se na to da će individualna kvaliteta donijeti nešto, a to znači da se zapravo ne igra ništa. Ako netko i dalje misli da Hajduk nakon prelaska centra ima viziju i ideju kako će zabiti gol, taj se zavarava. Nema tu ničega.
Boli vas briga, dečki, uskoro možete skroz opušteno igrati
Trener je na presici pričao i o nekim odnosima u svlačionici koji se nisu smjeli dogoditi. Bio je tu malo misteriozan, ali jasno je aludirao na to da među igračima postoji neka trulež koju svi skupa dugo nismo vidjeli ili nismo htjeli vidjeti. Nakon ovakve izjave i činjenice da se svako malo radio neki teambuilding, jasno je da tračevi iz svlačionice koji su govorili da atmosfera nije dobra ipak nisu bili potpuna izmišljotina.
Govor tijela igrača Hajduka je očajan cijelu sezonu. Na stranu svi taktički detalji, ali dojam je da se utakmice odrađuju i da su igrači potpuno nesvjesni veličine kluba za koji igraju te što se od njih zapravo očekuje. Često se spominje da postoji pritisak igranja u Hajduku i da je to velika kočnica, ali u realnosti ne postoji generacija igrača Hajduka koju se manje pljuvalo, vrijeđalo i koja je imala podršku na svakom koraku od ove koja sada igra u klubu.
Ali boli vas briga, dečki. Sad još samo trebate izgubiti od Dinama u Kupu, popiti porciju na Rujevici i možete napokon igrati opušteno do kraja sezone. Možda opet zaredate osam utakmica bez primljenog gola kao na kraju prošle sezone kad ste sve prosuli i uništili do ožujka, kao i ove godine. Za uspjeh je potrebno zatomiti ego i podrediti se momčadi, a vi za to očito niste sposobni.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Nije igračima odgovarao trener koji ih je tjerao da “rade ka pasi” pa su dobili trenera koji im to ne radi, ali ne paše njima nitko. Bilo bi onda očekivano da barem ginu za tog trenera kad im ne ide sve od ruke, ali toga nema. Nema volje, nema elana, nema ničega. Reći da se svi skupa trebaju pogledati u ogledalo bilo bi deplasirano. Bilo je prilika za to i previše ove sezone, pa se nije promijenilo ništa. Lagano ćemo, protivnici će pobijediti sami sebe. Kako da ne.
Kup je strahovito bitan i valjda netko o tome razmišlja
Iako je u ovom trenutku teško o tome razmišljati, nogomet će se igrati i sljedeće sezone. Vrlo je vjerojatno da će Bijeli sezonu završiti na trećem mjestu i to će biti lošiji rezultat nego što se ostvario kada se cijela priča počela graditi prije tri godine. To je podbačaj i od toga se ne može pobjeći.
Kup se čini kao utješna nagrada, ali on ima neprocjenjivu važnost u ovoj situaciji za Hajduk. Pobjednik će iduće sezone igrati kvalifikacije za Europa ligu, što znači da se osvajanjem tog trofeja u Europi dobiva šansa za popravni ispit ako se ispadne na prvoj prepreci. Bez trofeja u Kupu i s trećim mjestom Hajduk bi svoj put opet počeo kao nenositelj u Konferencijskoj ligi, a vidjeli smo koliko je teško na taj način doći do skupina koje za klub život znače.
Može li Hajduk proći Dinamo? Može, jer jučerašnja utakmica nije pokazala neku ogromnu razliku između dvije momčadi, ali utakmica se mora shvatiti kao da je na “život ili smrt”. Svi u klubu moraju biti svjesni da se, iako su skoro sve već prosuli, do kraja sezone ima igrati za nešto važno. Valjda je igrače briga za to. Navijači se mogu samo nadati iako su im prave nade ugašene još protiv Rijeke na Poljudu, a sve dalje je u retrospektivi bilo samo mrcvarenje i čekanje kraja.
Za kraj, nadam se da će Marko Livaja odležati ostatak ove sezone uz eventualni nastup u finalu Kupa, ako do toga dođe. Stvarno nema smisla više mrcvariti čovjeka koji konstantno igra ozlijeđen, a takav Hajduku ne donosi prevagu kao zadnjih nekoliko sezona. I on treba razmisliti o tome je li spreman za još jedan početak na ljeto jer je zaslužio imati lošu utakmicu, pa čak i slabu sezonu, ali iduće sezone mora biti na sto posto da bi opravdao status koji ima u klubu. Da se razumijemo, ako je Livaja najveći problem Hajduka, onda problema nema, a očito ih itekako ima.
