U deset dana se radikalno promijenilo raspoloženje, a uvijek je lakše pisati nakon pobjeda. Pa hajdemo mi pomalo…
Prva zanimljivost je da se sad definitivno može reći da je Gattuso galvinizirao svlačionicu, Hajduk nakon dugo vremena nije skup od 11 pojedinaca na terenu, nego tim. Čini se da je ekipi trebao jedan ovakav trener, strog, ali pošten, koji ne tjera raditi zbog toga jer on to želi i voli, nego jer je to za tim bolje. I uspio je uvjeriti igrače da je to za njihovo dobro. Nije on motivator na način pokojnog Ćire, koji je bio kao preslika nekog švercera marki tamo početkom devedesetih, pa je bio omiljen i slušalo ga se. Ne, Gattuso je više general koji se brine za svoje vojnike te zbog toga ih tjera da su uvijek pripremljeni. Najbolji primjer za to bilo je drugo poluvrijeme u kojem Hajduk nije pao intentizetom, što je prije znao biti problem. Fizikala je tu, a onda je uvijek lakše raditi i s drugim komponentama igre.
Druga je stvar da je jučer u malog Durdova bio ušao duh Arjena Robbena. Oba dva gola su kao iz bilježnice velikog Nizozemca, kojeg su samo ozljede i bolesti spriječile da uđe u onu klasu svevremenskih zvijezda. Bruno je dva puta tako zavaljao svojom ljevicom da je bilo nemoguće ne izvući ovu usporedbu. Ogroman Hajdukov kapital, kojeg ipak treba još tesati. Jer protiv Dinama nije zaplivao u obrambenim zadaćama, dok je jučer ipak dva puta malo kasnio. To je ta mladost, ipak se zaigra kad podsvjesno zaključi da je slabiji protivnik, to je ono što će trebati istrpiti.
Treće je još jedan Kaštelan, onaj koji je najbolji u ligi. Zna se to ponekad zaboraviti, jer smo i navikli na tu tjednu dozu čarolije. No, Livaja je gladan nogometa i to se osjeti. Čak i kad nije realizatorski uspješan, što je jučer bio slučaj, inače bi završio sa hettrikom bar. Ovako samo ima dvije asistencije i gol na kontu. Ukupno ih je jedanaest skupio u ligi, što golova što asistencija, za usporedbu drugu poziciju drže ljudi s po pet na kontu. I prva blasfemija teksta, bar za neke: Livaja je napadač, što god se pričalo. Ne klasična devetka, ali napadač. I najbolje funkcionira u toj ulozi, pogotovo kad igra drugog napadača, kako je jedno vrijeme igrao kod Dambrauskasa, ali i Tramezzanija. Kad igra kao jedini napadač za iskoristivost mu trebaju realizatorski jaka krila, što je imao sad u Durdovu.
Četvrta zanimljivost je odmah i druga blasfemija, meni je najbolji gol bio četvrti. Što može izazvati čuđenje svih koji su vidjeli dva mala remek djela Bruna Durdova, ali onaj posljednji gol je imao tako neke elemente koje ne možete vidjeti svaki dan, i definitivno ne možete vidjeti kod većine nogmetaša. Dakle, ono posljednje odbijanje lopte u kaznenom prostoru od Hajdukova igrača, Livaja pokazuje situational awerness kojeg nema vjerojatno ni većina igrača Man Citya. Vidi Rakitića koji kreće trčati, zna da je u ofsajdu i samo se smrzne, ne radi nikakav pokret koji bi se mogao protumačiti kao sudjelovanje u igri. To na prvu loptu umrtvljuje i Goričine nogometaše, a onda koju desetinku kasnije kad i oni shvate što se događa već je kasno. U tom prvom trenutku na čitavom terenu i stadionu samo su Rakitić i Livaja shvatili što se događa na terenu i razvili u glavi nastavak akcije, sve u mikrosekundama. I zato mi je taj gol najljepši, jer će se teško replicirati i na najvišem nivou. Dobar štu može uletjeti i Crepulji (pitajte Dinamo), ali ono izvesti onako može manje od pet posto profersionalnih nogometaša.
Peto što moram istaknuti je reakcija čitave ekipe, a pogotovo Uremovića, Lučića i Prpića, nakon one pogreške za gol gostiju. Nisu se prepali, nisu se tresli, nego su nastavili po istom, s gradnjom igre od samog gola Hajduka. Pomagala im je dosta poslovična smirenost Lučića, velika pokretljivost Krovinovića i Rakitića na šestici koji su se stalno nudlili kao treća opcija dodavanja, a pokušao je jučer Gattuso i s fintom da Diallo tu i tamo uđe u vezu u takvim situacijama. Jasna je bila intencija da se time otvori lijeva strana za izolacije Biuka, ali Bjelokošćanin ipak ima tehnička ograničenja u svojoj igri zbog čega ovaj manevar i nije naročito funkcionirao. Kako bilo, smirenost u izlasku nakon glupo primljenog (u principu zabijenog) gola pokazuju da zadnja linija vjeruje da je to nabolja igra za Hajduk, ali još bitnije da vjeruju da oni to mogu.
Šesta stvar su Diallo i Kalik, kad smo ih već dijelom spomenuli. Svakome tko gleda Hajduka je jasno da su oni igrači s nekim ograničenjima u igri, na koja se nadovezala i realizatorska kriza kod Kalika. Da, kriza, nije da je on od vremena Gorice zaboravio kako se daju golovi. No, koliko god neki grintali na njih, jasno je da oni trebaju Gattusu i da će ih rađe držati unutra iako na klupi ima zamjenska rješenja. To je ono što sam već napisao, ekipa nije skup 11 najboljih pojedinaca. Talijan ne stavlja njih unutra jer je to njemu hir, nego jer mu trebaju na terenu. Jer zasigurno donose jednu dozu agresije, poboljšavaju tranzicijsku obranu i spremni su odigrati što god zatraži. I time su zavrijedili svoja mjesta. Iako će Kalik promašiti svaku priliku, a Diallo i vrhunsko štopanje zasjeniti tragikomičnim slanjem lopte u korner.
Sedma zanimljivost je ponovno o duetu kojeg smo spomenuli, Krovinović i Rakitić djeluju sve uigranije, gotovo pa simbiotički. Uz to su jučer malo prezentirali i joga bonito s onim glavometom, na oduševljenje navijača (imao je i Livaja jednu takvu epizodu kad je povaljao obranu Gorice). Nadopunjuju se ova dva veznjaka, drže te pivot pozicije iako to možda i nije naidealnije mjesto za njih, ali su sada postali prava mala mašinica. U gradnji igre su uvijek kao opcija za dodavanje, s tim da jedan često na odući protivnike od drugoga. Jučer kad se Gorica pod pritiskom Hajduka povukla u krilo golmanu digla su se i njih dvojica te su postali i prijetnja prema naprijed. Bilo je upitnika u startu mogu li njh dvojica zajedno na terenu, jer su kao presličnih karakteristika. Pokazali su ne da mogu, nego da moraju.
Osma stvar je ujedno i treća blasfemija mnogima vjerojatno. A to je da je suđenje sinoć bilo solidno. Ne i dobro, pitanje je mogu li hrvatski suci nakon devastacijskih godina ikad više dobro suditi, ali ne ni loše. Imao je Bel svojih pogreški, ali nikako mu se ne može prigovoriti da je bio zlonamjeran. Jer da je bio zlonamjeran, kako nekolicina sudaca prema Hajduku jeste, isključio bi bio Dialla u prvom dijelu i ne bi svirao penal. Kao da se nešto ipak mijenja u sudačkim krugovima s dolaskom Francuza, koliko neke stvari ipak i dalje bile tragikomične. No, prije se ne bi desilo da Dinamo nakon poraza od Hajduka i dezintegracije od Bayerna ne dobije suca koji im faktički ne bi bio dvanaesti igrač na terenu. Sad se to dogodilo, sad dosta Dinamovaca vjeruje da ih pokralo tri utakmice zaredom (no, to je samo deluzija uvjetovana s dva desetljeća njihove devastacije domaćeg nogometa). Tako da možda sam malo i ja otišao na kvasinu, ali kao da se nešto ipak miče, makar puževim korakom. Možda nakon sljedećeg vikenda nešto pojedem zbog ovog svog teksta.
Deveto i zaključno, malo više onako emotivno, onaj trenutak kad Božo Radošević izlazi s terena, a nose ga sadašnji i nekadašnji kapetan Hajduka. Za Božu znam da je uz to što je dobar golman ujedno i dobar lik onako, van terena, nadam se da neće biti preozbiljna ozljeda. I taj trenutak kad tri Hajdukovca su ruku pod ruku, nebitno u kojem dresu, kao da se dodatno osjeti čarolija ovog 113-godišnjaka.
