Nema što se nije krivo dogodilo tijekom prošlog tjedna kao uvod u veliki derbi. Meksičke sapunice mole za takav scenarij i dobro plaćaju jer je isti jako teško izmisliti.
Svako tko je bio u sportu zna koliko su i najmanje sitnice uznemirujuće. Međutim, Gattuso je sve to uspio okreniti u svoju korist i čak dodatno motivirati igrače. A to nije nimalo lagan posao. Dapače, često zna potegnuti na suprotnu stranu pa igrači umjesto da budu potpuno koncentrirani odu u krajnost. Odigraju preagresivno, dobiju kakav crveni karton, taktički bucaju.
Ali ne. Ništa od toga se nije dogodilo. Hajduk je bio potpuno koncentriran na ono po što je došao. Tek pri kraju utakmice, padom snage, Dinamo je nešto stvorio. I ne, nije se mogao dogoditi gol kao protiv Lokomotive u posljednjim trenutcima jer kad daš sve od sebe, balun ti pošteno vrati.
Pobjeda je još veća kad se pogleda sastav Hajduka gdje su krila bili Kalik i mladi Durdov, Pukštas desetka, a Melnjak na desnom beku. U nekom normalnom Hajduku to se ne bi smjelo događati. Taj sastav nikako nije konkururent za naslov prvaka. Ali, što ozljede, što očajan prijelazni rok, bili smo tu gdje jesmo.
Gattuso nije plakao. Nije ni improvizirao s nezaliječenim igračima. Rekao je sam sebi, imam to što imam, i s tim moram ostvariti najbolji rezultat što mogu.
Za to su linije morale funkcionirati kao najbolji švicarski sat, usko i zgusnuto. Trebalo je oteti Dinamu njegova najjača oružja kojima godinama dominira u hrvatskom prvenstvu. Gattuso i igrači su u svemu tome uspjeli osim u Pajaču. Na to jedino nisu mogli uticati. Sramotno prvo poluvrijeme, na razini nekadašnje YU lige začinio je smiješnim crvenim kartonom Diallu u drugom. Vidjet ćemo hoće li se predsjednik Bilić naljutiti i na tako nešto pa smisleno reagirati za razliku od prethodnih uprava.
Ali, vratimo se nogometu. Linije Hajduka su bile toliko koncentrirane na ono po što su došle da ih ni jedan Pajač nije mogao izbaciti iz takta. Dinamu su oduzeli ulaske Baturine s balunom između linija, jednako tako neutralizirali prodore Ademija u sam vrh napada. Nije domaćinu prolazila ni izolacija Pjace na krilu jer bi mladi Durdov odlično pomagao Melnjaku. Jednako tako s druge strane bi Kalik ispratio svaki pokušaj Ristovskoga. Diallo je u džep stavio Cordobu. I ono najjače oružje Dinama, baluni na Petkovića su nestali. Čak i ono malo što je prošlo oduzeto je trapulom gdje bi ga pojeli stoperi ili Rakitić i Krovinović. Petković je imao mizernih 58% točnih dodavanja (14/24) i duele 2/11, 17 izgubljenih baluna od 42 dodira. Iako je Baturina odigrao odličnu utakmicu po brojkama (dodavanja 47/48), sve je bilo predaleko od gola. Neopasno.
Ni ulaskom Kulenovića ništa se bitnoga nije dogodilo. Hajduk je oduzeo Dinamu i centaršut (5/23) pa je imao tek jednu priliku.
Dugo Dinamo nije izgledao tako nemoćno. Tek padom snage i većim rizikom Dinama stvorio se pritisak. Rakitić je pao u sredini i imao par netipičnih grešaka koje ipak nisu kažnjene.
Koga istaknuti kod Hajduka? Naravno, njegovo visočanstvo Livaju. Poruku koju je Iris objavila kod gola mogao bi svaki navijač Hajduka objaviti kao svoju: “Tako je ljubaviiii …”. Oprosti Iris, ali tako je.
Sjajno je odigrao Prpić. Na razini igrača iz vrha klubova petice. Pojeo je u obrani atomske igrače Dinama, a stigao je i fantastično asistirati. Bez izgubljenog duela! Ali i više, ono što nijedna statistika ne može pokazati, puhanje za vratom, iskakanje u pravom trenutku kako bi osujetio pokušaj dodavanja na Petkovića.
Prpić, Uremović, Krovinović i Rakitić su oduzeli međuliniju Dinamu. Njihovo najjače oružje. Hajduk je bio toliko dobar da Lučić nije imao istaknutu intervenciju.
Bili su bili loši prema naprijed. Imali su dovoljno oduzetih baluna za napraviti štetu, ali se tu najviše vidjela neizbalansiranost sastava. Iako su Kalik i Durdov odlično odradili obrambene zadatke, prema naprijed nisu imali potrebnu kvalitetu, što je i bilo očekivano. Gattuso ih je više trebao za ono prvo.
Za zaključak, sjajna taktička pobjeda talijanskog stratega koji je uspio sve probleme upregnuti u dodatan motiv igračima. A za takvo nešto moraš imati veliko povjerenje igrača kao čovjek. A upravo to Gattuso je i imao. U najavama njegovog dolaska uvijek smo istaknuli kako su ga bivši igrači hvalili kao sjajnog profesionalca i iskrenog čovjeka. Koji bi se prema njima odnosio sjajno s one ljudske strane, kakvu često treneri baš i nemaju. U jednom im je autoritet i prijatelj.
To je dokazao i izjavom o Kaliniću. Nije ga zanijekao kako bi mnogi proračunati napravili. Zaštitio ga je u onome što zna da je istina. Nije pričao s predsjednikom mjesec dana.
Ipak, pružio je ruku i predsjedniku, rekavši da svi moraju raditi svoj dio posla i kako mu nije do svađa. Njegova misija se zna. S igračima je uspostavio odličnu kemiju i zbog toha ostaje. Da nije tako otišao bi sam, bez otpremnine. Jer nije čovjek kojem su novci bitni.
I zato, neka ta kemija traje što duže, ovakva kakva je. Pobjednička.
Izvor: nogometplus.net