HAJDUK je rezultatski uspješno otvorio novu SuperSport HNL sezonu pobjedom 2:1 na Poljudu protiv Slaven Belupa. Prije ulaženja u to što je bilo dobro, a što loše, stvari treba postaviti u pravi kontekst. Poželjnijeg protivnika na otvaranju sezone ždrijeb nije mogao dati Bijelima. Ako se stvari drastično ne promijene do kraja prijelaznog roka, Slaven će se grčevito boriti za ostanak, a njihov povijesni učinak na Poljudu je jedna pobjeda u 44 odigrane utakmice.
Radi se o momčadi koja je igrački još oslabljena u odnosu na prošlu sezonu koju su završili groznim učinkom od 11 poraza u posljednjih 13 odigranih utakmica, a koja je zadnji bod s gostovanja (ako ne računamo katastrofalni Rudeš) odnijela 26. siječnja kad su pobijedili Varaždin 2:1. Protiv takvog protivnika Hajduk je rezultatski bio uspješan, što je na kraju najbitnije, ali igrom impresionirao nije nikoga. Dapače.
Bijeli su se mučili i teško pronalazili način za probijanje Slavenovog bloka. Igrali su sporo, na trenutke potpuno bezidejno i jasno je da je pred Gennarom Gattusom i dalje puno posla kako bi Hajduk izgledao kao momčad koja igra u skladu sa svojim ambicijama. Sinoć su prošli neokrznuto, kao i prije nekoliko dana na Farskim otocima, ali ono što Hajduk prikazuje ne daje razloge za veliki optimizam.
Hajduk bez Europe može samo životariti
I tu stvari treba postaviti u pravi kontekst. Hajduk je također imao katastrofalan kraj sezone i posljedice na momčad su vidljive. Nedostaje samopouzdanja, nedostaje hrabrosti i strah od pogreške je očit. Više igrača se vraća nakon teških ozljeda i treba vremena da dođu na željenu razinu. Zato ne treba stvarati dramu nakon mučenja na početku sezone, ali ne treba ni zatvarati oči kad su problemi toliko bolno očiti. Pozitivno u odnosu na utakmicu na Farskim otocima je da je Hajduk protiv Slavena ipak imao kontrolu događanja na terenu, a u manje probleme se doveo sam. Protivniku nije dozvolio skoro ništa.
Nije neka velika mudrost reći da je lakše raditi na poboljšanjima kada te rezultat mazi nego suprotno. Vremena za to ima, jer Hajduk uopće ne treba gledati prema tome kako mu igraju konkurenti, nego samo sebe. Momčadi ne treba ni euforija ni depresija, nego samo rad, rad i rad. Potrebna su pojačanja, pogotovo na mjestu napadača, ali to je već prožvakana priča i preostaje samo čekati da sportski direktor te probleme riješi. U kontekstu lige, drame nema jer sezona je tek počela i bit će uspona i padova, ali europska natjecanja su druga priča.
Bijele u četvrtak čeka utakmica protiv slovačkog Ružomberoka u trećem kolu kvalifikacija za Konferencijsku ligu i to je na neki način utakmica istine za Hajduk u ovom trenutku. Po svim parametrima bi slovačka momčad trebala biti protivnik po mjeri, Hajduk je nositelj i prolazak takvog protivnika je nužnost ako se misli prekinuti katastrofalan učinak od igranja jedne grupne faze europskih natjecanja u posljednjih 30 godina. Hajduk bez Europe ne može živjeti, nego samo životariti.
Sanyang se zasad pokazuje kao pun pogodak
Slaven je na Poljud došao s idejom povlačenja u duboki blok koji je većinom bio formiran u formaciji 5-3-2, a nerijetko je u posljednjoj liniji bilo i šest igrača. Trener Ivan Radeljić je složio logičnu taktiku jer se Hajduk jako muči u posljednjoj trećini i većinom je uspio ugasiti Bijele nogometno legitimnom, ali nepopularnom strategijom. Čekali su svoje šanse iz tranzicije, ali Hajduk je taj dio dobro kontrolirao i gosti zapravo nisu stvorili nikakve probleme Bijelima osim onih koje si je Hajduk sam zakuhao.
U takvoj igri ključnim se pokazao novi igrač Hajduka Abdoulie Sanyang. Ne treba prerano donositi zaključke jer su mnogi dobro počeli u Hajduku pa se kasnije ugasili, ali zasad se čini da je Gambijac donio Bijelima ono što im treba na krilnoj poziciji. Pokazuje da je igrač s odličnom kontrolom lopte, da je brz i eksplozivan, da može proći igrača jedan na jedan i da je jednostavno opasan. Sve je to nedostajalo Hajduku koji je već dugo vremena sterilan na krilima.
Pogodak koji je zabio za 2:0 pokazuje sve njegove dobre karakteristike u jednoj akciji. Prima loptu na pravoj poziciji, koristi trk Fahda Moufija koji odvlači dva igrača i inteligentno procjenjuje da mu se otvara prostor za ulaz. Potom se kvalitetnim driblingom rješava svog igrača, točnom i kvalitetnom loptom pronalazi Marka Livaju u njegovoj omiljenoj poziciji.
Nastavlja kretnju u srce kaznenog prostora koristeći prostor koji su svojim pozicioniranjem i vezanjem stopera napravili Rokas Pukštas i Anthony Kalik te potom kvalitetno, uz punu kontrolu, završava akciju. Upravo je nastavak kretanja nakon predane lopte nešto što je nogometna osnova krilnog igrača, a istovremeno nešto što ni jedno drugo krilo u Hajduku ne radi. Dovođenje Sanyanga se zasad pokazuje kao pun pogodak, ali to će se potvrditi samo ako kvalitetne predstave pruža u kontinuitetu. Sinoć je bio odličan i zaslužuje pohvale.
Rakitić je demonstrirao klasu
Drugi igrač koji zaslužuje pohvale je Ivan Rakitić. Gattuso mu je predao u ruke ključ momčadi i on je u svojoj prvoj utakmici koju je započeo podsjetio sve da se radi o apsolutnoj klasi od igrača. Ako je bilo sumnje u to je li spreman fizički i koliko može pomoći Bijelima, od sinoć tih upitnika nema. Rakitić je veliko pojačanje za Bijele i s vremenom će biti samo još bolji, za misliti suprotno nema nikakvog razloga.
U 82 minute na terenu je imao točno 100 dodira s loptom i potpuno je kontrolirao utakmicu. Hajduk ni najmanjih problema nije imao u izlasku s njim kao većinom usamljenom šesticom koja se spušta između stopera, stalno je imao kvalitetna rješenja i donio je Hajduku točno ono što mu treba u veznom redu.
Problemi za Hajduk su nastajali u posljednjoj trećini gdje je bilo jako puno mijenjanja pozicija, puno pokušaja, ali jako malo učinkovitosti. Hajduk je većinom igrao s dvije ili čak tri desetke. Dario Melnjak se dizao visoko, Ivan Perišić bi stao uže da mu otvori prostor, Kalik i Pukštas su konstantno bili iza leđa Livaje, a Sanyang je širio na desnu stranu uz povremene izlete Moufija.
Pukštas je u tranziciji odradio dobru utakmicu, često osvajao prostor s loptom, ali donosio je neke loše odluke i previše otezao s dodavanjima. Lijepo je proći igrača i lijepo je kada igrač osvoji prostor, ali je lopta uvijek brža od igrača. Zvuči banalno, ali to je tako. Hajduk bi bio opasniji da se on brže riješi lopte. Međutim daleko od toga da je bio bitan problem Hajduka sinoć.
Perišić ne radi razliku za Hajduk, ali zaslužuje vrijeme
Perišić i Kalik su ostali itekako dužni. Kalik je imao samo 26 dodira s loptom na cijeloj utakmici, dodavanja na razini od 69%, a njegov učinak u presingu zbog kojeg ga Gattuso voli je bio nepostojeći. Doduše, cijeli Hajduk je u tom segmentu bio nepostojeći. Perišić je ogromno ime hrvatskog nogometa, jedan od naših najboljih nogometaša u povijesti, ali u ovom trenutku Hajduku donosi malo ili ništa.
Treba imati razumijevanja da se vraća od teške ozljede i da mu treba vremena, ali realnost je da u ovom trenutku ne radi razliku za Hajduk, čak ni protiv ekipe ranga Slaven Belupa. Je li stvar u psihološkoj kočnici i može li se on vratiti na razinu gdje će biti dominantan igrač u ligi, pokazat će samo vrijeme. Zaslužuje poštovanje zbog svog renomea i povjerenje, ali ne neograničeno. Momčad i klub moraju biti iznad svih, pa i iznad njega.
Za razliku od njega, vrijeme ni povjerenje Lovre Kalinić ne zaslužuje. Mjesto prvog golmana u Hajduku uopće ne treba biti niti najmanje upitno. Ivan Lučić je u ovom trenutku daleko bolji vratar. Moufi je svojom glupošću zakuhao jedinu pravu šansu Slavena na utakmici, ali reakcija Kalinića koji prima gol kroz noge iz gotovo mrtvog kuta je komična. Ne brani skoro ništa, igru nogom nema nikakvu i u ovom trenutku je samo teret za cijeli klub kao nominalni kapetan te bi rastanak bio najbolja opcija. Uz svo poštovanje za minuli rad, ponovno se treba naglasiti – klub i momčad moraju biti iznad svih.
Radeljić muti vodu iako je Zdenko Lovrić bio očajan
Za kraj, moramo se osvrnuti na suđenje već u prvom kolu. Pred novim povjerenikom za delegiranje sudaca i predsjednikom Komisije nogometnih sudaca Bertrandom Layecom je jako puno posla, ali to smo već znali. Zdenko Lovrić je sudio očajno, bez ikakvog osjećaja za igru i uz nepotrebno stvaranje nervoze konstantnim promjenama kriterija kroz cijelu utakmicu. Zaista je frapantan talent naših sudaca da svaku utakmicu naprave nervoznom.
Nisu mu tu puno pomagali ni igrači koji su se valjali nakon svakog kontakta, stalno ga okruživali i općenito tražili prekide umjesto igre. No krucijalne odluke je na kraju donio ispravno. Penal za Hajduk je čist, iako popraćen komičnom VAR provjerom od skoro četiri minute, prekršaj na Dominiku Prpiću je postojao prije njegovog autogola i crveni karton za Luku Lučića, kao i nedavanje istoga Rakitiću za običan faul su čiste odluke.
Treneri od ove sezone imaju mogućnost razgovora sa sucem nakon utakmice gdje im se odluke mogu objasniti, ali trener gostiju Radeljić je radije odlučio “čuti se s predsjednikom kluba” koji je sigurno jako objektivan i potom prosuti žuč na presici bacivši mrlju na prvo kolo lige. Suci nisu dobri, to znamo godinama, ali ovakav način komunikacije ne pridonosi apsolutno ničemu, a klub mu sinoć nije bio pokraden, samo je izgubio utakmicu.
Izvor: index.hr
