Ne. Hajduk nije igrao protiv neke momčadi iz gornjeg europskog doma. Ni Dinama ili Rijeke. Igrao je protiv Varaždina. Osrednje momčadi HNL-a. I parkirao je autobus na Poljudu.
Oči su krvarile gledateljima. Tužno je bilo gledati. Kao neka Gorica kad je posljednja na tablici, kad bi joj u goste došli Hajduk i Dinamo u najboljoj formi pa bi grčevito branili nekakav slučajan gol s početka.
Nikad Bili nisu ovako odigrali na Poljudu. Ni u HNL-u, ali ni u europskim natjecanjima kad su dolazili puno renomiraniji suparnici.
Sa samo 39% posjeda, uz dodavanja 347-540 Hajduk je patio, a uz njega i skoro 16.000 gledatelja.
Već je postalo dosadno slušati Gattusove priče o strašnim suparnicima iz HNL-a, lošoj kvaliteti svojih igrača, potrebi paćenja i vrhuncu od igre kako je momčad pokazala karakter.
Kakav karakter? Zabijena u mišju rupu na Poljudu protiv Varaždina? To je karakter Hajduka. Grčevita obrana. Igranje bez ikakvog posjeda, udarca na gol ili smislene akcije.
Ne dragi Rino. Nazovimo više to na medijskoj konferenciji pravim riječima. Nije momčad u lošoj formi nego trener. Gattuso i njegovi pomoćnici su ti koji nemaju samopouzdanja. Svoju nesigurnost su prebacili na momčad. Ovaj put su ga spasili igrači pokojim kratkim bljeskom, a činjenica da su najbolji igrači bili Uremović, Diallo i Šego, kao obrambeni, dovoljno govori.
Rakitić i Sigur su bili rastegnuti kao žvake. Spori u pokrivanju. Pomogla im je i zadnja linija koja u samom početku nije izlazila dovoljno visoko pa su gosti imali šetalište u međuliniji. Prpić je bio sigurniji nego prije, uz par sitnih problema, ali s dugim balunima 0-8.
Uremovića je toliko nervirala loša igra da je i sam u nekoliko navrata pokušavao prodore. Šego je bio bek više nego krilo, što opet govori o igri Hajduka. Bamba je imao dvije akcije u cijeloj utakmici. Kod druge je zatvorio oči kao Biuk u najboljim danima pa nije vidio samog Rusina. Livaja kao i uvijek u ovakvoj igri, izgubljen u mnoštvu gostiju.
Činilo se kao da Varaždin u svakom trenutku, na svakom dijelu terena ima višak igrača do dva.
Bio je gušt gledati kretnje igrača u modrome, u brojnim otkrivanjima i rješenjima u napadu, i to čak i na parkirani autobus Hajduka. Kako gosti nisu odnijeli bar bod? E tu možemo govoriti o nedovoljnoj kvaliteti, ono što Gattuso spočitava svojoj momčadi. Skromni Varaždinci nemaju taj jezičac individualne moći za pretočiti odlične akcije u pogotke.
Naravno, taj dio ima veze s budžetom. Klub iz baroknog grada oživljava karijere “mrtvih” igrača. Kao i mnogi drugi u HNL-u. Nemaju prihode od navijača, brojne akcije istih za učlanjenje, sponzore i donatore. Nemaju sjajnu podršku s tribine da ih nosi kad je teško kod kuće, a na gostovanjima ih prati valjda samo fizioterapeut.
I kad čitam kako bi navijači nekakvim akcijama (obveznicama) skupljali još novaca ovim ljudima u Hajduka koji su prošle godine poslovali s gubitkom većim od 10 milijuna eura, ovu zimu još nisu nikoga prodali, uz to srozali cijenu najvećim talentima pa nas čeka vrlo neizvjesna budućnost jer se gubitak nastavlja gomilati, dođe mi za plakat. Da bi možda s obveznicama doveli još skuplje trenere i pojačanja koja to nisu?
Gattusu svaka čast za karakter i njegovo poštenje, ali ovo što se u zadnjih desetak utakmica pokazuje na terenu nije ni za treću talijansku ligu. I ono najgore, ne vidi se svjetlo u tunelu. Ponavljaju se samo iste izjave, a igra ni milimetar naprijed. Dapače.
Kako bi apsurd bio još veći, Hajduk je prvi na tablici s bodom prednosti prije današnje utakmice Rijeke.
Što nas čeka u nastavku, ovih preostalih 15 kola? Grčevita obrana. Ispucavanje put naprijed ne bi li uspio pokoji bijeg krila pa da Livaja svojom virtuoznošću nešto riješi.
Iduće kolo nas čeka još jedan strašan suparnik, Istra pa nakon toga slijedi niz utakmica protiv svjetskih velikana Osijeka, Rijeke (kup) i Dinama. I nemojte ni sumnjati da će Hajduk protiv ovih s vrha igrati ravnopravno na terenu jer se protiv Varaždina i sličnih priprema za to.
Gattusu treba držati fige da nekako izdrži do kraja na klupi Hajduka jer će to ipak značiti da ćemo se boriti za sam vrh. Makar i ovako noktima se držati, na rukama i nogama protiv Varaždina i sličnih.
Podrška na tribini je pala ispod 16.000, a onima kojima Hajduk i nije toliko ispod kože ne može se zamjeriti ako odustanu nakon ovakvih predstava. Srećom dolaze ti velikani pa bi pobjeda u Puli opet napunila Poljud do čepa jer navijačima ne preostaje ništa drugo do vjere i nadanja nakon toliko godina patnje.
Ljubav je to. Bolesna ljubav.
Svi bi trebali nositi krunicu jer nas samo to može spasiti. Nekakav gol iz penala ili nakon kornera, a iza čupanje i izbijanje kako god znamo. Igre jednostavno već dugo nemamo.
Izvor: nogometplus.net
