GOAL je sjeo s 21-godišnjim veznjakom kako bi razgovarali o njegovim aspiracijama, načinu razmišljanja i o tomu kakav je život zaista u Hrvatskoj.
Prije nekoliko tjedana, Rokas Pukštas radio je ono što mnogi 21-godišnjaci rade: pregledavao je YouTube.
Ali to nije bila besmislena zabava – to je bila inspiracija.
Naišao je na snimku najboljih nastupa u povijesti Lige prvaka i jedan trenutak mu je ostao u sjećanju: Luiz Adriano iz Šahtar Donjecka postiže pet golova protiv BATE Borisova u utakmici odigranoj kada je Pukštas imao samo 10 godina.
Nije to ni približno poznat nastup, ali taj je isječak natjerao Pukštasa na razmišljanje. Gotovo odmah mu je nešto značio.
“Samo sam razmišljao o tome kako prije te utakmice nije razmišljao o postizanju svih tih golova”, rekao je za GOAL. “Samo je htio igrati svoju ulogu i iskoristiti prilike koje su mu se ukazale. Taj pristup mi stvarno pomaže.
“Ja sam netko tko se fokusira na ono što može kontrolirati.” Znam da će mi doći, pa ću biti spreman za to i ne želim si postavljati ograničenja. “Sve čemu pristupim, to sam ja.”
To je koncept koji se često pojavljuje tijekom ovog intervjua: stropovi. Pukštas ih namjerava izbjegavati, posebno one u vlastitoj glavi. Zato prihvaća jedinstven mentalitet – dijelom autsajder, dijelom sanjar. Vjeruje da može postići sve, ali zna da će morati raditi za svaki djelić.
Trenutno ima mnogo stvari o kojima se može sanjati. Predstavljao je Sjedinjene Države u omladinskoj kategoriji, ali sve su glasniji pozivi za uključivanje u američku mušku reprezentaciju. Ključna je figura splitskog Hajduka, pojavljujući se kao jedan od najboljih mladih talenata u Hrvatskoj za klub čiji navijači stalno podsjećaju igrače na njihovu očajničku želju za trofejem.
Te večeri Lige prvaka, one koje gleda na YouTubeu, možda nisu tako daleko. Sa samo 21 godinom, već je odigrao preko 100 seniorskih utakmica i okusio je Europu u Konferencijskoj ligi. Ipak, postoje i više razine. Razmišlja o njima kada gleda te videozapise, ali ne razmišlja o specifičnostima jer… Specifičnosti su ograničavajuće, zar ne?
„Zaista imamo stav da ne bi trebalo biti ograničenja“, kaže. „Zamislimo broj u glavi, recimo 10 golova. To zvuči prilično dobro, ali ako postavim taj cilj, čini se kao da jurim nešto statistički. Dakle, način na koji sada pristupam tome je da ću jednostavno obavljati svoju ulogu, usredotočiti se na svaku akciju i biti spreman u trenutku. Tada će golovi doći. Asistencije će doći. Mislim da mi je stvarno puno pomoglo to što nemam ograničenje.“
Pukštasovo putovanje je primjer toga. To je putovanje koje je započelo daleko od nogometnog žarišta i koje se učvrstilo u zemlji u kojoj ne žive najveće zvijezde američkog nogometa. 21-godišnji veznjak ide svojim putem, putem koji ga je održao poniznim i gladnim u potrazi za više.
Rana svjetlost
Mnogo prije nego što je zablistao u Hrvatskoj ili napredovao za SAD u mlađim kategorijama, Pukštas je bio samo još jedno dijete u Oklahomi. Bio je sin litavskih imigranata, Amerikanac prve generacije. I, u svojim mislima, bio je autsajder, uglavnom zato što mu roditelji nikada nisu dopustili da to zaboravi ili misli drugačije.
Pukštas je, međutim, rođen u elitnoj atletskoj obitelji. Njegova majka, Zivile Pukstiene, bivša je litavska prvakinja u troskoku. Njegov otac, Mindaugas Pukštas, bio je litavski maratonac koji je predstavljao svoju domovinu na Olimpijskim igrama. Unatoč tome što je kao dijete igrao razne sportove, Pukštas je gravitirao prema nogometu. Njegovi roditelji su brzo u tome nešto vidjeli.
“Kad sam bio mlađi igrač, igrajući u svom lokalnom gradu, moj tata je rekao da je vidio trenutak kada sam predriblao nekoliko momaka”, kaže Pukštas. “Kaže da mi je sinula svjetlost u očima.”
Veznjakovo nogometno obrazovanje bilo je široko. Njegovi roditelji znali su da mora igrati s boljim igračima, pa su ga vozili po državi da igra sa starijom djecom. Pridružio se Sportingu KC, probno igrao s Manchester Unitedom i igrao za Barceloninu Residency Academy prije nego što je sa 16 godina otišao u Hrvatsku.
Ljeti bi Pukštas, međutim, odlazio u Litvu kod bake i djeda. Sjeća se igranja na ulici svaki dan od 10 do 16 sati. Ta tromjesečna razdoblja bila su jedni od najboljih trenutaka u njegovom životu.
Unatoč svemu, obitelj Pukštas izbjegavala je govoriti sinu da je talentiran. Nisu ga nazivali posebnim. Nisu mu dopuštali da se osjeća drugačijim. Taj mentalitet “zaradi to” njegovan je rano. Nije ga napustio.
“To je moj identitet”, kaže. “Moji roditelji su dobro obavili posao govoreći mi da sam vrijedan radnik. Usadili su mi taj identitet.
“Najgore što mogu učiniti je biti u stanju samozadovoljstva. Ne mogu očekivati da ću igrati ili raditi bilo što od toga. Jedna od najboljih stvari za mladog igrača je da se od njega očekuje da bude dobar, i mislim da je to stvarno ugrađeno u moj karakter. To me učvrstilo kao igrača koji nema uspone i padove; on jednostavno daje dobre rezultate.”
Pukštas je u posljednje vrijeme posebno dobro igrao, i to ne samo golovima i asistencijama. To su bile male stvari, stvari koje utječu na pobjedu. U tim trenucima, Pukštas je igrač koji je napravio skok.
Osvajanje duela
“Pronalazim puno motivacije u dominiranju dvobojima”, kaže Pukštas.
U modernoj igri u kojoj se od veznih igrača sada traži toliko toga, Pukštas zna svoje mjesto. Vezni igrači više ne mogu biti specijalisti; moraju biti svestrani. To je nešto na što je Pukštas ponosan. On je netko tko može igrati bilo gdje na terenu. Ove sezone prvenstveno je bio ofenzivni vezni igrač, ali prošle sezone bio je raspoređen kao broj 6, broj 8 i krilo.
Gdje god igrao, Pukštas voli osnovne stvari. Baš kao i kad je bio dijete, uživa u driblanju pored igrača. Voli gledati protivnike i koristiti svoju fizičku snagu. Više od svega, voli utjecati na utakmice. To je važan dio.
Dobar primjer toga došao je u nedavnom remiju 1-1 s NK Varaždinom. U toj utakmici Pukštas je pobijedio u 17 dvoboja, što je nevjerojatan broj čak i za veznog igrača. U sljedećoj utakmici protiv Dinama Zagreb, osvojio je još 13 golova. Te brojke pričaju priču. Gdje god je lopta, vjerojatno će i Pukštas biti tamo, bilo s njom u nogama ili u procesu vraćanja.
„Ako momčad juri vodstvo, htjet će je lansirati naprijed nakon udarca od gola“, kaže. „Spustit ću se i osvojiti tu loptu. Mislim da je [utakmica protiv Varaždina] bila upravo takva. Bilo je puno tranzicije, a osjećam da dominiram u tranziciji, tako da sam imao puno trenutaka kada sam mogao uskočiti, pročitati igru i pobijediti u svojim duelima.“
Pukštas, međutim, nije samo mišićav. U nešto manje od 1700 minuta, Pukštas je postigao sedam golova za Split, drugi najveći u momčadi. To je povratak u formu za veznog igrača. Prošle sezone zabio je samo jednom, nakon što je prethodne sezone zabio osam puta. Ako sve bude u redu, Pukštas bi ovaj put trebao postaviti novi rekord u golovima karijere.
Ti golovi su Pukštasu omogućili da učvrsti svoje mjesto u momčadi. Također su mu pomogli da raste. Više se ne tretira kao mladi igrač kojem je potrebna njega, a to je nešto na što je ponosan.
“Radim stvari koje nisam radio u prvih nekoliko sezona s prvom momčadi, ali ne dobivam te pozitivne povratne informacije”, kaže. “Igram svjesniji situacije, pa mislim da je moj sljedeći napredak donositi odluke i ne primati te pozitivne povratne informacije. Ako zabijam, zabijanje je moj posao. Osiguravanje tog šuta je moja uloga u momčadi. Osjećam da sam se ove sezone puno poboljšao u tome što si ne dajem te pozitivne povratne informacije i samo obavljam svoj posao, svjestan situacije. Mislim da će to dovesti do uspjeha.”
Uspjeh ipak nije izbor u Splitu. To je zahtjev s kojim Pukštas živi svaki dan otkad je stigao kao 16-godišnji talent.
Život u Splitu
Pukštas živi u Hrvatskoj već pet i pol godina. Osim kratke posudbe 2022. u obližnji Solin, cijelo to vrijeme proveo je u Splitu. Kad razmislite o tome, to je velika duljina. Gotovo četvrtinu Pukštasovog života proveo je u drugom najvećem hrvatskom gradu.
„To je nevjerojatan grad, posebno vrijeme“, kaže. „Nalazi se na samom moru. Ovdje imate sve. Imate planine, more, vrijeme i sjajne obožavatelje. Manji je grad, ali kultura je ovdje vrlo jaka.
„Mislim da sam se, došavši ovdje kao 16-godišnjak, uvijek osjećao sigurno. Putovao sam na mnoga mjesta.“ “Split mi je najdraži.”
Međutim, nešto je drugačije u vezi sa Splitom kada je u pitanju nogomet. Navijači su strastveni, kaže Pukštas, i vrlo su izravni. Od trenutka kada je stigao, čak i kao tinejdžer koji je tek došao iz Amerike, Pukštas je osjećao taj pritisak da bude uspješan. U jednom trenutku prošle sezone, navijačka skupina, Torcida Split, preskočila je ogradu kako bi se suočila s igračima. Na terenu je bilo oko 15 navijača. Nijedan od tih navijača nije bio posebno malen, sjeća se Pukštas.
“Čuo sam priče o navijačima u to vrijeme”, kaže Puksas. “Momčad bi bila u nizu poraza, a tijekom noći navijači bi otišli na trening teren i kopali 11 grobova za igrače… Ovi ljudi misle ozbiljno. Očekuju da ćemo pobjeđivati svaki vikend.” To je nešto što nikad prije nisam doživio.”
To su standardi u klubu, klubu koji se ubraja među najveće u Hrvatskoj. To je također klub koji očajnički želi povratak na vrh. U posljednjih 20 godina, Dinamo Zagreb je krenuo u neviđen niz, osvojivši 18 naslova. Hajduk Split, u međuvremenu, nije osvojio ligu od 2005., iako igra europski nogomet svake godine od 2007.
Posebno posljednjih godina, klub se stvarno trudio okončati dominaciju Dinama Zagreb, dovodeći Pukštasa u kontakt s nekim od najvećih igrača svih vremena.
Autor: Ryan Tolmich za Goal.com
