U modernom nogometu, sportski direktor je postao jedan od najvažnijih ljudi iza kulisa. Zadužen je za ukupnu klupsku sportsku strategiju te povezica između vlasnika, trenera, skautinga i akademije.
Sportski direktor od uprave i/ili vlasnika dobiva viziju i ambiciju kluba i financijske gabarite i na njemu je da to pretvori u koherentnu sportsku strategiju i prevede djelatnicima kluba kako će ona izgledati na dnevnoj razini.
Kako sam Hajdukov vrh pokazuje nedostatak vizije i već dugi niz godina pokazuje konstantu nepromišljenost i stihijski rad, suprotno onoga što se od njih očekuje, odlučili smo si dati za pravo proanalizirati što sve novi sportski direktor treba napraviti kako bi Hajduk učinio uspješnim klubom; naravno, unutar vlastitih gabarita.
Akademija
Po pitanju akademije, Robert Graf treba s Jirijem Plišekom raditi na tome da “Luka Kaliterna” bude najbolja akademija u ovom dijelu regije. Hajduk već dugi niz godina izbacuje talente koje prodaje najjačim ligama svijeta po visokim cijenama.
Graf je ispravno rekao kad je izjavio da igrači akademije ne trebaju igrati kao prva i druga momčad nego da moraju biti svestrani. Hajduk nije klub koji će nužno koristiti mlade igrače za vlastitu potrošnju poput Barcelone stoga igrači ne bi trebali biti vezani samo za jednu ulogu. Također, prilagođavanje jednom treneru nema smisla jer to znači da se cijeli sustav treba mijenjati svaki puta kad se mijenja i trener, a znamo koliko su nažalost često treneri samo potrošna roba.
Na Plišeku je da oformi kvalitetan tim trenera koji će omogućiti da se ovakva vizija za akademiju i ostvari. Graf bi, u ovom slučaju, trebao biti taj koji će samo nadgledati i pratiti prolazi li sve prema planovima.
Najtalentiraniji juniori trebaju redovito igrati u partner klubovima ili u drugoj momčadi sve dok klub s rezervnom momčadi ne dospije doći do drugog ranga hrvatskog nogometa, a onda nakon toga će planiranje biti nešto lakše.
Što se tiče kategorija ispod pionira, oni redovito pobjeđuju svoje vršnjake s 3:0, 5:0 pa do 15:0. Postavlja se pitanja kome je to u interesu i kome to pomaže? Hajdukova mladost živi u napuhanom balonu samopouzdanja kojeg realnost poput igle pukne čim igrači dođu do profesionalnog nivoa. Neki drugi klubovi na takve turnire namjerno dolaze s još mlađim uzrastima i pripremaju ih na ono što ih čeka kasnije u karijeri – da ćeš se morati ‘potući’ sa starijim i jačim igračima. Hajduk treba krenuti u tom smjeru i razvijati kod igrača ne samo tehnički i taktički dio, nego i onaj dio za mentalnu snagu i borbenost.
Skauting
Najveći posao Roberta Grafa čeka na području skautinga i ‘zapošljavanja’, tj. dovođenja novih igrača. Reći da je skautska služba podbacila je blagonaklono prema onome što je napravljeno u segmentu dovođenja igrača u zadnjih 15 godina.
Hajduk je poznat po prodaji igrača iz svoje akademije, ali jedini značajniji transfer kupljenog igrača u zadnjih 5 godina je onaj Jana Mlakara koji je doveden za 300 tisuća eura, a prodan za 3.35 milijuna eura. Ako pogledamo taj period od 5 godina, Hajduk je od igrača koji nisu došli iz akademije zaradio nešto manje od 10 milijuna eura. U tu sumu ubrajamo transfere Ismailija, Juranovića, Besirovića, Jakoliša, Jaira, Atanasova, Vukovića, Mlakara, Grgića, Dolčeka i Uremovića. U tom istom razdoblju Rijeka je ostvarila od prodaje igrača preko 35 milijuna eura, a pri tome smo brojali samo transfere iznad 500 tisuća eura. Rijeka je klub koji se ne bavi razvijanjem igrača iz vlastite akademije nego sve dovodi svojim skautiranjem i to uglavnom besplatno. Sad, nitko nije rekao Hajduku da ne smiju imati skautsku službu ako misle razvijati i prodavati igrače iza akademije, dapače, to može i obično najnormalnije funkcionira u koegzistenciji kod većine klubova.
Skautska služba Hajduka je mogla funkcionirati paralelno uz akademiju i nadopunjavati rupe u nebalansiranom kadru, ali igrači koji su se dovodili naprosto nisu bili dovoljno dobri. Dok je Rijeka pronalazila igrače poput Frigana, Pašalića i Ćolaka koje je prodavala za 3 do 5 milijuna eura po igraču, Hajduk je svoje igrače poput Fosattija, Dajakua i Ferra puštao besplatno jer nitko nije htio plaćati odštetu za njih. Hajdukova skautska služba je klub koštala desetke milijuna eura, a možda i pokojeg igranja u Europi i osvojenog prvenstva, jer skuplji igrači su obično ujedno i bolji i time bi kadar bio puno jači. Kad se pogleda obrazac zadnjih pet godina, onda se igrači poput Ismailija i Mlakara čine više kao slučajnost nego plod nekog mehanizma za identificiranja igrača koja predstavljaju pojačanja za klub.
Stoga, zadaća Roberta Grafa je izgraditi kompletno novi sustav pronalaženja, analiziranja i odlučivanja koji su igrači za Hajduk, a koji nisu. Graf se pokazao u prošlim klubovima kao osoba koja je sposobna identificirati igrače koji su ‘ispod radara’, odnosno one koji su tržišno podcijenjeni i od kojih će klub imati i trenutačnu korist u smislu kadra i/ili buduću u smislu prodaje. Situacije poput one s ‘Bambom’, u kojoj je igrač skautiran 2 godine i plaćen za jedan od rekordnih iznosa, samo da bi se vidjelo da to nije igrač za prvu postavu i kojeg se nikome više ne može prodati niti približno kupovnoj cijeni, se trebaju potpuno eliminirati. Samo s prosječnom skautskom službom Hajduk bi bio puno ozbiljniji klub, a sa natprosječnom ili odličnom Hajduk bi bio konkurentan za sve ono što želi postići.
Glavni bazen mora biti Hrvatska i u Hajduku trebaju uložiti koliko god treba da imaju pokrivenu cijelu zemlju. Klub treba prestati kratkoročno razmišljati da ‘samo ako dovedu još ovog igrača od pola milijuna eura’ da će biti uspješni i prebaciti fokus i sredstva na unaprijeđene skautske mreže koja će donijeti dugoročni uspjeh. Hajduk mora imati pokrivenu cijelu Hrvatsku od prve i druge juniorske do jedinstvene treće. Hajduk treba imati bazu svih potencijalnih pojačanja i ne smije se događati da igrači koji su kvalitetom za Hajduk, potpisuju za druge klubove, a da klub o tom igraču ne zna ništa. Ako ga Hajduk ne želi, onda treba u toj bazi pisati razlog zbog kojeg ga nisu htjeli da se iz eventualnih grešaka može učiti. Kao primjer navedenih tvrdnji možemo izdvojiti Bartol Karduma iz Lokomotive.
Nakon toga Hajduk mora proširiti mrežu skauta na regiju i imati pojedince koji će moći detektirati najbolje talente u zemljama poput Albanije, BiH i Slovenije jer najbolji pojedinci tamo su sigurno igrači za Hajduk. Ono što se želi izbjeći je slučaj Petra Sučića koji je iz Zrinjskog otišao direktno u Dinamo jer nije prepoznat od strane Hajduka. Skautiranje druge francuske lige za dovođenje igrača iznad 24 godine (poput Bambe) nema smisla jer takvi igrači da su za prvu francusku ligu bi tamo već odavno igrali. To je naprosto nepotrebno trošenje sredstava, ali ako se baš pronađe takvog igrača, onda bi on barem trebao doći besplatno.
Pored toga, Graf treba definirati snage i slabosti vlastite akademije i vidjeti gdje se nalaze igrači koji mogu ‘zakrpati’ slabosti. Općepoznato je da Hrvatska ne proizvodi brze igrače, pa će stoga za moderan nogomet s brzim krilima i bekovima trebati potražiti tržište gdje će takve igrače pronaći. Kada je radio u Rakowu, Graf je dovodio igrače iz domaće lige te ponekad posezao za igračima iz liga poput Mađarske, Rumunjske, ali sve te lige su financijski jače od HNL-a, zbog čega će Graf ovdje morati ‘izmisliti’ novi kanal za dovođenje pojačanja koja su potrebna za trenerov stil igre i za ojačati akademiju.
Ono što smo naučili od Grafa je da je analitičan i da radi analize igrača kroz više aspekata, a jedno od njih je i mentalna snaga. To je također dimenzija koja je često predviđena i koja je Hajduka koštala dosta pobjeda, bodova i uspjeha. Doveden je velik broj igrača koji na papiru izgledaju kao pojačanja, poput Dialla i Moufija, ali se takvi nikad nisu borili za trofeje, pa niti znaju kako je igrati pod pritiskom kada se za njih boriš. Kada je pritisak dolazio, onda bi ti igrači podbacivali. Očito je da je Hajduk godinama gubio važne utakmice i mentalno padao u završnicama sezone i kadar u kojem gotovo nitko nije osvajao trofej je jedan od uzroka tomu. Zbog toga je na Grafu da uzme i tu problematiku u obzir i da dodijeli bijeli dres samo onima koji su i fizički i mentalno dovoljno jaki nositi ga i ostvariti ambicije kluba.
Trener
S obzirom na to da je Gonzalo Garcia najavljen kao trener za iduću sezonu, a Robert Graf kao sportski direktor tek nakon toga, za očekivati je da je Grafu u ovom slučaju posao biti podrška treneru. Obično je sportski direktor taj koji odlučuje o treneru, ali predsjednik Bilić je najvjerojatnije suzio izbor za novog sportskog direktora na kandidate koji su spremni raditi s Garcijom. Osoba koja nije bila spremna raditi s Garcijom je bivši sportski direktor Goran Vučević koji je pripremao svoju ‘viziju’ i teren za period nakon Garcije. Vizija Gorana Vučevića za Hajduk je bila da će klub igrati kako on to zamišlja, a za Garciju se zna kojim stilom igra i on se držao svojih postavki jer je i njemu bilo prilikom dolaska obećano da će moći igrati svoju igru. Predsjednik Bilić se odlučio na nekonvencionalan izbor i maknuti sportskog direktora, a ne trenera, jer je trener pokazao da može ostvariti dobar rezultat i pritom igrati s igračima iz akademije što je Hajduku dugo bila želja.
Ipak, ostaje činjenica da je Vučević dovodio igrače prema svojim željama i Garcia je trebao improvizirati. Kako Garcia igra i kakve igrače traži se zna. U Istri je igrao s igračima po svom ‘guštu’ i sjajni rezultati su ga doveli do klupe Hajduka. Grafova zadaća je maksimalno podržati trenera da mu pronađe igrače za njegovu igru kako mogao Hajduka učinio još konkurentnijim.
Graf bi zapravo tu ulogu mogao dobro obaviti jer je u klubovima prije LKS-a uvijek radio s trenerima koji su tu već bili kada je i on došao i s njima ostvarivao natprosječne uspjehe. Posebice u Rakowu je radio s trenerom koji igra modernom igrom i tražio mu jake i atletične igrače za igranje visokog presinga, što već zvuči dosta slično onome što Garcia igra.
Zaključno
Hajduk je predugo klub koji se oslanja na svoj identitet emocionalno nauštrb strateškog organiziranja i planiranja. Dolazili su ljudi koji su govorili da su došli pomoći Hajduku, ali većinom Hajduk od njih nije imao nekakve prevelike koristi. Tek je Francois Vitali predstavnik onih koji su mirno radili i šutjeli do mjere da nitko nije znao čime se u datom trenutku uopće bavio.
Rezultat, nakon dugo vremena promišljanja, je bio dovođenje trenera Garcije koji je trener koji je počeo uživati veliko povjerenje uprave i postao prvi trener nakon desetljeća koji je odradio cijelu sezonu i dobio priliku za povesti momčad u novu.
Robertom Grafom klub opet ide rutom analitičkog i organiziranog djelatnika koji razmišlja dugoročno. Ako Graf uspije samo u području skautiranja i dovođenja igrača, i akademiju unaprijedi barem malo, može biti jedan od najuspješnijih sportskih direktora u modernoj Hajdukovoj povijesti, jer te dvije točke uz identifikaciju dobrog trenera su realno sve što treba dobro raditi za biti uspješan sportski direktor ovog kluba. Sve ostale točke su samo dodatni bonus.
Robertu Grafu i Hajduku želimo dugu i uspješnu suradnju!
