Nogomet je pun paradoksa, ali jedan od najvećih je činjenica da se u klubovima često najviše govori o zajedništvu upravo onda kada ga najmanje ima. Dok navijači gledaju utakmice, analiziraju pobjede ili poraze, sustave igre te raspravljaju o pojačanjima, iza zatvorenih vrata često se vode bitke koje nikada ne dođu do javnosti. Ili barem ne odmah. No, uvijek izađu. A kada napokon isplivaju na površinu, onda shvatimo da ono što smo mjesecima gledali na terenu možda i nije bilo baš onako kako nam se predstavljalo. Kako su nas uvjeravali. A Garcia je bio majstor toga. Držao je Livaju na klupi ,a javno komunicirao kako nemaju problem? Taj “fajt” će tek dobiti svoj epilog. Nije Livaja tip koji lako prašta. No, idemo redom.
Odlazak Ante Rebića iz Hajduka ne treba promatrati samo kao odlazak jednog igrača. On je puno više od toga. On je možda i prvi konkretan dokaz da odnosi unutar svlačionice nisu bili ni približno idilični kako se posljednjih mjeseci pokušavalo prikazati. Jer budimo iskreni, rijetko tko vjeruje da se ovakve stvari dogode preko noći. Sukobi u nogometu ne nastaju u jednom razgovoru. Ne nastaju nakon jednog treninga. Oni se gomilaju tjednima, mjesecima, ponekad i godinama. Sitnice postaju problemi, problemi postaju sukobi, a sukobi na kraju postaju nepremostive razlike.
Sve više informacija sugerira da odnos Gonzala Garcíje s dijelom svlačionice nije bio idealan već duže vrijeme. Poglavito onim koji su bili na jednoj strani. (Livaja, Rebić, Karačić, Kalik, Melnjak…). Izračunajte im minute na terenu ove godine. Sve će biti jasno. U tom kontekstu najčešće se spominju upravo Marko Livaja i Ante Rebić, dvojica igrača čiji autoritet u Hajduku daleko nadilazi ono što piše na službenom papiru. Naravno, nitko iz kluba neće javno potvrditi takve stvari. Nitko ozbiljan to ni ne očekuje. Hajduk je posljednjih godina postao vrlo vješt u kontroliranju komunikacije prema javnosti. Informacije izlaze pažljivo dozirano, sukobi se minimiziraju, a problemi se često pokušavaju riješiti daleko od očiju javnosti. No ponekad događaji sami za sebe govore dovoljno. A odlazak Ante Rebića govori jako puno.
Jer da je riječ samo o nogometnim razlozima, teško je vjerovati da bi priča završila na ovakav način. Pogotovo kada govorimo o igraču takvog renomea, iskustva i karaktera. Ne mora netko biti u najboljoj formi da bi bilo jasno kako iza ovakvog raspleta postoji nešto više od obične sportske odluke. Zato se sada postavlja pitanje koje će podijeliti navijače Hajduka.
Je li klub ispravno postupio kada je stao na stranu trenera? Iskreno, odgovor danas ne zna nitko. Možda je uprava povukla hrabar i dugoročno ispravan potez. Možda je procijenjeno da je za budućnost kluba važnije sačuvati autoritet trenera nego udovoljavati željama najutjecajnijih igrača. Možda je zaključeno da se jednom mora poslati poruka kako nijedan pojedinac nije iznad sustava. Ako je to bila logika, onda ju mogu razumjeti. Jer godinama se u hrvatskom nogometu događa upravo suprotno. Treneri dolaze i odlaze, a svlačionice ostaju iste. Kada stvari krenu loše, najlakše je promijeniti čovjeka na klupi. To je postala gotovo univerzalna formula. Otpusti trenera, kupi malo mira i nadaj se da će se nešto promijeniti. U Hajduku smo takvih primjera vidjeli više nego dovoljno. Zato nije neobično da je dio javnosti pozdravio činjenicu da je klub ovaj put odlučio stati iza svog trenera. Međutim, postoji i druga strana priče.
Gonzalo García nije trener iza kojeg stoje trofeji osvojeni s Hajdukom. Nije trener koji je iza sebe ostavio sezonu iz snova. Nije trener koji je već godinama gradio autoritet na Poljudu. Naprotiv, riječ je o treneru koji tek treba dokazati da može ispuniti velika očekivanja koja prate klupu Hajduka. I upravo zato dio navijača s pravom postavlja pitanje je li bilo mudro žrtvovati igrače poput Rebića kako bi se zaštitila pozicija trenera koji još uvijek nije ostvario ništa konkretno. To nije napad na Garcíju. To je legitimna dilema. Jer kada klub bira između igrača i trenera, zapravo bira između sadašnjosti i budućnosti. Između ljudi koji su već dokazali što mogu i čovjeka za kojeg vjeruje da može napraviti nešto veliko. A takve odluke gotovo nikada nisu jednostavne. Posebno u Hajduku. Posebno u klubu gdje Marko Livaja nije samo nogometaš nego simbol jedne ere. Heroj svakog navijača bilo koje dobne starosti. Gdje svaka odluka koja se tiče Livaje,a i Rebića automatski postaje tema koja nadilazi sport.
Ako se zaista pokazalo da odnos Livaje, Rebića i Garcíje nije funkcionirao, onda je klub jednostavno morao izabrati stranu. U takvim situacijama sredine nema. Nemoguće je dugoročno voditi momčad u kojoj trener i najvažniji igrači ne dijele istu viziju. Zato je izbor na kraju pao na Garcíju. Je li to hrabrost ili pogreška? Odgovor ćemo dobiti vrlo brzo. Jer nogomet je nemilosrdan prema trenerima. Možemo pričati o projektima, procesima i dugoročnim planovima, ali stvarnost je puno jednostavnija. Treneri žive od rezultata. Onog trenutka kada rezultati nestanu, nestaje i podrška. Koliko god danas izgledalo da García ima punu podršku kluba, povijest nogometa nas uči da takve stvari mogu trajati vrlo kratko. Uostalom, koliko je danas trenera koji na istoj klupi provedu pet godina? Koliko ih odrade tri? Čak su i dvije godine u modernom nogometu često veliki uspjeh. Treneri dolaze i odlaze. To je jednostavno priroda ovog posla. Zato me cijela ova situacija podsjeća na jednu staru nogometnu istinu koju klubovi ponekad zaborave. Igrači su prolazni. Treneri su prolazni. Uprave su prolazne. Jedino klub ostaje.
Zbog toga svaka velika odluka mora biti donesena isključivo u interesu kluba, a ne pojedinca. Ne Garcíje. Ne Livaje. Ne Rebića. Nego Hajduka. Ako je procjena ljudi koji vode klub da Gonzalo García može donijeti ono što Hajduk traži godinama, onda su napravili logičan potez. Možda i jedini moguć. Ali ako se za šest mjeseci pokaže da rezultata nema, da igra ne napreduje i da je izgubljen dio svlačionice koji je nosio momčad, tada će se cijela priča promatrati potpuno drugačije. Jer nogomet ne pamti razloge. Nogomet pamti rezultate. Tražit će se krivci i odgovornost. Što u Hajduku se dosad izbjegavalo. Posebice od Uprave.
Danas se čini da je Gonzalo García dobio najveću moguću podršku. Veću nego što ju je dobio velik broj njegovih prethodnika na Poljudu. No podrška u nogometu nije trajna kategorija. Ona traje do prve ozbiljne krize. Zato će tek vrijeme pokazati je li Hajduk ovog ljeta povukao potez koji će označiti početak jednog novog razdoblja ili je samo otvorio još jedno poglavlje priče koju je već mnogo puta proživio. Jedno je sigurno. Ante Rebić je otišao. Livaja zasad ostaje no pitanje dokad? Sukob više nije tajna.
Klub je odabrao stranu. A sada je red na Gonzalu Garcíji da pokaže zašto je upravo on bio taj izbor. Jer kada klub stane iza trenera protiv igrača, onda trener više nema pravo na izgovore.