Kad je uz dosta nevjerice u širokoj javnosti Ivan Rakitić potpisivao za Hajduk, bilo je nogometnih skeptika koji su se pitali je li komplementaran s Filipom Krovinovićem, dotadašnjim glavnim kotačem Hajdukove vezne linije. I nije to bilo pitanje bez nekog osnova, stvarno se radi o igračima sličnih karakteristika, sličnih zona koje zauzimaju na terenu, i zanimljivo, s prijašnjim iskustvom igranja i na puno ofenzivijim pozicijama. Rakitić u svojim epizodama i Sevilli i Schalkeu, Krovinović za vrijeme igranja u Engleskoj.
Stpoga se i iz pozicije skeptika moglo povući ideju da jedan igra povučenije, a drugi više prema naprijed. No, Gennaro Gattuso imao je drugi plan. Pomalo i uvjetovan dužom ozljedom Žapera te kraćim izbivanjima Sigura s terena. Jednostavno i Rakitića i Krovinovića stavio na pozicije šestica, dva pivota koja vode igru u posjedu, a u obrani su onaj glavni vezni blok ispred halfova. I sad se može kazati da je upalila takva ideja. Talijanski trener je dobio osiguranje da će se s loptom moći smireno izlaziti od golmana, jer jedan od ove dvojice uvijek je tu kao opcija dodavanja, dok drugi najčešće odvlači igrača. I uloge se situacijski mijenjaju, a onda je protivnicima teže se adaptirati ako ne znaju tko je zadužen za što.
No, nekad se stvari ne mogu iskazati nekim brojkama ili pozicijama ili zadaćama. Nekad je ekipa bolja od zbira kvalitete 11 igrača, a tako se i sad čini da su Rakitić i Krovinović ušli u neki simbiotički odnos na terenu, da se međusobno čine boljima i da nekad mogu i pretpostaviti reakciju drugog. Kliknuli su, reklo bi se, i sad su kao cjelina jači od zbira njihovih kvaliteta. Što je izuzetno dobro za Hajduka, motori i mozak ekipe (uz Livaju i Uremovića) obećaje još bolja izdanja. Jer se, nemojmo to zaboraviti, Rakitić još uvijek adaptira, nije prošao pripreme i iako se sve manje na njemu to primjećuje, zasigurno još imarezerve tu.
Na dvoboju protiv Gorice osim onih stvari koje su taktički i planski odradili dobro (ovaj put sve više sudjelujući i u napadačkom dijelu igre), imali smo i prilike malo se zabavljati njihovim međusobnim glavometom, kojim su igrače Gorice pretvorili tek u gledatelje egzibicije. Krovinović je ovaj put u nekoliko slučaja tražio čak i dubinu ulaskom u kaznene prostore, dok je Rakitić dobar dio vremena proveo u zoni šuta, odakle je opasan i zbog te mogućnosti, ali i zbog sposobnosti asistencije. Pa smo mogli uživati i u tom četvrtom golu koji je zapravo remek-djelo.
Krovinović i Rakitić su odlični igrači, neupitno je da je Raketa i svjetsko ime. Ali često je ta suradnja u igri i bitnija od same vaše kvalitete u igri. Onaj tko će reći da nije bitna suradnja i da se njome ne mogu postići veće stvari od same kvalitete pojedinca jednostavno je premlad da se sjeća napadaćžkog tandema Cole – Yorke. Koji su se jednostavno znali do zadnjeg dodavanja, i samo pomisao na nešto bi izrodilo akciju. Rakitić i Krovinović nisu na tom levelu (mislim da nitko nikad više ni nije došao na taj rang simbioze), ali se primjeti da su na dobrom putu i da se nadopunjuju. Što samo može veseliti navijače Hajduka, a trenera Gattusa natjerati da priprema prelazak na 4-3-3 sljedeću polusezonu kad se Žaper vrati.
Izvor: trafika.hr
