Malo turbulentno, ali na kraju ispalo rutinski i da se s mirom možemo okrenuti prema Lokomotivi, uz Xanax u vidu četiri boda prednosti. Idemo mi po redu malo.
Prva je zanimljivost da smo vjerojatno gledali najlošiji period igre Hajduka u sad već dosta vremena. Onih uvodnih 20 minuta bilo je jako loše, na trenutke je ekipa djelovala kao kad gledaš malonogometaše nakon fešte s janjetinom i dosta vina – vidi se da znaju, ali s nekim odlukama vidiš i da su pretjerali s vinom. Jednostavno je nejasno što je recimo Lučić pokušavao napraviti u onom svom izlasku s gola i plesu nogama, gdje se nije mogao odlučiti kojom nogom i kako da udari loptu. Nekoliko je tako upitnih oduka bilo, uz generalno lošu ideju u igri, srećom da je baš potpuni kaos vladao samo tih 20-ak minuta, poslije se malo stabiliziralo, iako objektivno Hajduk nije na svoje došao sve do prvog priznatog gola Slavenovih igrača, koji je doduše bio autogol.
Druga je stvar da se ne može krivica za stanje prvih 20 minuta tražiti samo u Hajduku. Oni su tu s dekoncentracijom i očigledno teškim nogama potpomogli, ali nešto se pitalo i protivnika. Divljim presingom je Kovačević krenuo na Hajduka, to je po prvi put bilo kao protiv Torshavna, gdje su Belupovci spremno ostajali i četiri na četiri u obrani. I Rijeka i Dinamo su doživjeli šok kad su u Koprivnici izašli na teren, a sad je presing i igra domaćih još dodatno podešena. No, stvar je da je i Hajduk dosta fizički spreman pa se Slaven morao trošiti više nego protiv drugih protivnika te je zapravo bilo pitanje vremena koliko u tom ritmu mogu izdržati. Dobili smo odgovor, 20-ak minuta, opaka bi to bila ekipa da se spremi malo bolje pa da poluvrijeme može odigrati u ovom tempu. A i ovako je neupitno da neće završiti posljednji, gdje su sad, ukoliko se ne desi neki tektonski poremećaj. Tako mi utakmica protiv Dinama i Rijeke.
Treće je da se zapravo po dobrom nema nekog istaknuti u Hajduku, pobjeda je odnešena iako nije bilo megainspiriranih pojedinaca. Je, Rakitić je opet odradio korektno, ali je i on imao neuobičajeno puno promašenih dugih. Krovinović je zato imao duge, ali su izostali njegovi dueli. Livaja je poseban slučaj koji će dobiti svoju zanimljivost. A ako bi nekoga istaknuli baš pozitivno, to je Šimun Hrgović. Od prošle polusezone kad se isticalo da mu defanzivna igra nije forte, jučer je došao do toga da popravlja greške Uremovića i Šarlije te je neprelazan. Uspio je u sve ugraditi i dva ključna dodavanja, jedini problem je znao biti s visokim loptama, ali to će vjerojatno imati kroz čitavu karijeru, jer nije moguće povećati mu visinu. Da postoji nagrada za igrača koji je najviše napredovao ove sezone, svakako bi bio u konkurenciji s Durdovom.
Četvrta zanimljivost je Marko Livaja i njegova uloga jučer. Bio je na 46 dodira i 28 dodavanja, a u utakmicama s takvom statistikom sudjelovanja u igri to je do sada obično značilo bar gol i asistenciju. No, čini se da je Livaja jučer dobio drugačiju ulogu, Gattuso je znao da Slaven uvijek igra s jednim halfom na njemu i drugim u blizini za korekciju, tako da se Hajdukova desetka često spuštala nisko, stvarajući situacije na krilima jedan na jedan. Biuk je to relativno dobro koristio, dok je Dajaku bio u onom svom modu kad se zapitaš što on uopće radi u profesionalnom nogometu, prije svega na desnom krilu nije tražio prostor, već loptu u noge. Čime se ova Livajina igra uopće nije isplaćivala na toj strani. Dodajmo da je najbolji Hajdukov igrač imao i osam dobijenih duela na zemlji, tri puta je startao (samo je još Uremović u Hajduku imao toliko), a i četiri puta je fauliran, teško ga je maknuti kad se košarkaški ukopa leđima prema golu.
Peta stvar je da je drugi dio Hajduk odradio talijanski, kako se to nekad zvalo. Imao je 2:0, a onda aktivnom igrom ali bez srljanja zapravo čitavo drugo poluvrijeme držao rezultat. Još jedan dokaz sve veće zrelosti ekipe, ali i pokazatelj da su stvarno ekipa, jer drugačije ne možeš igrati tu igru. Gattuso i ekipa su doslovno ubili igru u drugom poluvremenu, i dok nekim fundamentalistima igre to možda može smetati, iz perspektive pragmatičnosti napravljena je najbolja stvar na svijetu. Ona koja dovodi na četiri boda prednosti, a bez prevelike energetske potrošnje.
Šesto je da je utakmica dala naznake kako je talijanski trener iskoristio ovu pauzu da ponovno malo fizički stisne igrače na treningu, jer je dojam da su noge bile teške, kako se to voli kazati. Ispalo je da na pola polusezone su uletjele minipripreme, moglo bi se to pokazati krucijalnim na kraju. Kao i podatak da u reprezentacije Hrvatske Hajdukove igrače nerado zovu, pa se imalo većinu rostera. Teško da je slučajnost da su jučer na teren istrčala desetorica koja nisu imala reprezentativne obveze, samo je Hrgović dobio mjesto u prvoj ekipi iako je igrao utakmice tijekom pauze.
Sedma zanimljivost je da je Kalik ovaj put ponovno pretrčao svoje, ali je njegov utjecaj na igru bio manji. Kako se Gattuso bio spremio za markiranje Livaje od Belupa, tako se Kovačević bio spremio za onaj visok pritisak Hajduka. Te se domaći nisu previše zamarali gradnjom iz zadnje linije, ako bi vidjeli da je situacija komplicirana, jednostavno bi loptu nabili prema gore. Tako da Kalikov pritisak nije igrao veliku ulogu, nego se morao trošiti povratkom unazad, pa onda u ofenzivnim akcijama nije imao toliko svježine da iskoristi prostor iza Livajinih leđa. Kao što već gore napisasmo, u nogometu se uvijek pita nešto i protivnika, a Kovačević je definitivno jedan od naših najboljih trenera.
Osmo je da je bilo slučajno bilo namjerom Hajduk eksploatirao sve mane Dolčeka, za koje se znalo još iz doba kad je bio na Poljudu. Njegova nesklonost obrambenoj igri, povremena fizička uspavanost te sklonost lošim rješenjima prema naprijed, sve ono što se u Hajduku kod njega moglo vidjeti, sinoć se vidjelo i u drugom dresu. Zapravo sam uvjeren da je to ozbiljno uzeto u obzir kod pripreme utakmice, jer je Diallo često išao naprijed, ponekad čak i kad to nije imalo nekog odmah vidljivog smisla. Ali bi smisao nastao kad bi Dolček jednostavno stao u obrani, pa bi Diallo na momente podsjećao na Marcela u najboljim danima.
Deveto zaključno je da je Čulina jučer odsudio drugačije nego istim protivnicima na istom mjestu prošli put. Manje-više bez velikih grešaka, u ključnim situacijama ga je i VAR dobro popratio, a nastojao je čak pustiti igru i ne stvarati nervozu (zbog toga ne daje Dolčeku žuti karton kod nabijanja lopte izvan igre, nego mu daje posljednje upozorenje). Kod drugog gola Hajduka čak je vrhunski reagirao sam, pustivši igru, a potom utvrdivši skupa s VAR-om da se ne radi o opasnoj igri, jer Bosec ide u Diallovu kopačku, a ne obrnuto. I nisu kramponi bili u igri (što bi značilo faul bez obzira na sve, opasna igra je opasna igra), ali to je bilo lako utvrditi, kramponi u glavu znače bar šest-sedam šavova i solidnu količinu krvi. Ipak može Čulina kad hoće, ne baš svjetski odsuditi, ali bar na razini da ne ostanu upitnici. Doduše, nikakvi upitnici nisu ostali niti iza Bela ovaj vikend, ali to je drugi par opanaka.
