Mlađi čitatelji se ne sjećaju reklame “Bronhi – lakše se diše”, ali oni stariji znaju da su četiri bronhija i jedno zavidavanje žarulja jučer povratili dah u navijače Hajduka. Sklop dobre utakmice Hajduka i loše Osijeka doveo je do visokog rezultata, dobre igre i vesele atmosfere na tribinama. No, hajdemo mi jedno po jedno.
Prva stvar je da su tri momenta jučer usmjerila meč u vode koje smo gledali. Prvo je najbolja utakmica Rokasa Pukštasa u dresu Hajduka, druga je rana ozljeda Matkovića kojom je Osijek izgubio dubinu napadanja, a treće je rani gol Uremovića. Pukštas je bio poput bijesnog psa puštenog s lanca, želio je dokazati Gattusu da ga nepravedno zapostavlja i u tome je uspio. O samoj statistici Amerikanca ćemo poslije, zaslužila je jednu stavku samu za sebe. Matković je pak napravio više od ostatka Osijeka u svoje tri-četiri minute na terenu, potom je zbog ozljede morao van. Osijek time gubi najopasniju napadačku opciju za dubinu, Hajdukova obrana se instiktivno digla više jer je manji bio strah od tranzicije, linije su bile kompaktnije i odmah je pozicijski domaćin izgledao bolje. A rani gol je opustio igrače Hajduka, psihološki moment je skočio na sto, dobili smo prezentaciju nakon koje se čovjek zapita je li to ista ekipa koje je prije tjedan dana priredila ono protiv Istre.
Druga zanimljivost je da je talijnaski trener na klupi ostavio Krovinovića i to mu se nije obilo o glavu. Dobio je s Pukštasem terijera u sredini i to je bila dobitna formula. Ne može se ipak ne primjetiti jedna stvar – u ovakvoj utakmici bi baš Krovinović bio idealan za igrati desetku, kao pojačanje u distribuciji, Kalik stvarno nije igrač koji ti treba kad napadaš. Uostalom, stitistički je prema Optinom modelu bio najlošiji Hajdukov igrač, nije on za to kriv, jednostavno nije vezni igrač koji gradi igru. Na sreću svih krila su odigrala fenomenalni dvoboj te nije došlo do zastoja u stvaranju prilika, iako je sama sredina u tome bila malo impotentna.
Treće je, da, krila. Napokon su krila igrala krila i igrali su dobro. I dva puta asistirala, jednom Bamba, jednom Šego. Pored toga su bili stalna opasnost i uvijek aktivni, a i defanzivne zadaće su odradili korektno. Šego je kod drugog gola izborio se kroz pritisak do lopte, koju je onda iz prve centrirao direktno na Livaju. Sjajan centaršut, sjajna reakcija Livaje, ali tajming je ono najbitnije. Hajdukovo krilo je poslalo centaršut odmah, protivnička obrana nije bila spremna za to i nije bila defanzivno dobro postavljena, Livaja je zato bio sam na drugoj stativi. Prečesto su Hajdukovi igrači ove sezone petljali po lopti pa slali centaršut kad bi se protivnički prostor već napunio tijelima. U utakmicama koje dolaze ćemo vidjeti je li ovo sad uigravano ili se samo radi o Šeginoj klasi. A vidjet ćemo i je li sad uigrano da Livaja čeka loptu na drugoj stativi kad krila nešto rade, i to se pokazuje pametnima, jer im time oslobađa prostor i miče fokus obrane.
Četvrta stvar je onaj rani gol na koji se možemo vratiti. Ne otkrivamo skautsku tajnu ako kažemo da kod prekida Uremović uglavnom na drugoj stativi čeka povoljnu priliku. Sad mu se ukazala i iskoristio je poput pravog napadača, pohvala i Hrgoviću za sjajan ubačaj, važno je na toj poziciji osigurača imati nekoga s dobrom loptom. Kad već u igri ne može centrirati jer je na krivoj strani, mladi Vukovarac je sad pokazao kvalitetu svog centaršuta. A pohvale i Uremoviću za žaruljnu proslavu, lijepa poruka beskičmenim narikačama.
Peta zanimljivost je da se ta psihička sloboda nastala svime ovime točno mogla vidjeti kod trećeg gola Hajduka. Prpić koji izbacuje na centru protivnika kao da ga nema, lopta do Hrgovića, pa lopta do Bambe, jedan dribling i ubačaj na Livajinu glavu. Tako ležerno i tako školski, kad se ovako zabije gol gledatelj je dojma da se to da napraviti kad god, ali mnogo toga se treba poklopiti, a prije svega psihička rasterećenost da se sve uopće pokrene kako je Prpić napravio. Čudo je što rani gol napravi za psihičko stanje, doduše pod uvjetom da brzo ne primiš dva kao protiv Lokomotive.
Šesto je da ipak ne treba biti zadovoljan kako je Hajduk ušao u drugi dio, olako je Osijek dolazio do 25 metara od gola, na sreću osim udarca Jugovića gosti jučer nisu bili sposobni za kreirati neke velike opasnosti. No, tih prvih 20-tak minuta drugog poluvremena Hajduk je, prirodno, izgubio žestinu iz prvog dijela, ali nije uspio uspostaviti punu kontrolu lopte. Sa zamjenama u 72. minuti to se mijenja, ne toliko da je Hajduk uspostavio puni nadzor, nego se više utakmica u poptunosti rzavodnila i svi su čekali kraj. Tek je Biuk uspio krenuti na svoj put povratka, neću više o tome, neka ide korak po korak, znam samo da su se ljudi i rasplakali sinoć kad je zabio. Još će Stipe nas razveseljavati.
Sedma stvar su brojke Rokasa Puštasa iz prvog dijela, to je nešto rijetko viđeno. Ukupno 15 duela, od koji 13 dobijenih. Na tlu 7/8, u zraku 6/7. Ovako nešto jednostavno je teško komentirati, tek ti bude jasno da bi bio apsurd da ne pobjediš utakmicu u kojoj ti vezni igrač ovako igra. A čak statistika i ne pokazuje neke stvari, da su osijekovi igrači primali loptu i da bi im Pukštas u manje od pola sekunde bio na leđima. Igrati s takcim stalnim pritiskom zapravo je jako teško i Osijekovi igrači su se u jednom trenu počeli jako brzo rješavati lopte, samo da izbjegnu američkog terijera, što je ponekad vodilo do gotovo pa komičnih pogrešnih dodavanja.
Osma zanimljivost je zapravo pitanje, može li Hajduk ovo ponavljati, jesmo li sada došli u jednu bolju fazu, je li ovo samo bio sretni pucanj, ili sistemski uspjeh? Za to znati zapravo trebamo pričekati sljedeća tri susreta, gdje igraš sa različitim protivnicima, pa će se moći skontati je li ovo korak unaprijed ili samo labuđi pijev. Kako god bilo, sad protiv Rijeke treba na Poljud, štaš…
Izvor: trafika.hr
